Nova verzija sajta
Kod žegara je hljeb crn i sa sedam kora
Hazim Čukle - Četvrtak, 24.11.2011, 08:33
Pročitano 258 puta
Klikni za više fotografijaŽegar
Ukoliko se krećete putem od Kaćuna dolinom prelijepe riječice Kozice prema Fojnici ili pored korita nekoliko fojničkih rijeka po livadama i šumama u blizini naselja za oko vam zapnu visoki stubovi gustog dima koji se viju nebu pod oblake. To nas vraća u prošlo vrijeme kao u filmovima kada su indijanci jedni drugima slali dimne signale i poruke sa brda na brdo. Neakada davno se dveni ugalj/ćumur u ćumuranama, žežnicama ili kratko udomaćenim fojničkim slengom žegama proizvodio tako što se složena gomila drva oblagala blatom, glinom i paprom. Danas su one savremeno građene od betona i jajolikog oblika liče na bunkere sa puškarnicama. Na području općine Fojnica ih ima nekoliko stotina, mnogima je to i jedini izvor prihoda i tako prehranjuju višečlane porodice. Rat, ne rade fabrike, neimaština je natjerala ljude da se bave ovim teškim zanatom i poslom i za to kažu da je njihov hljeb sa sedam kora a bavili su se tim i njihovi preci u davna vremena.

Tokom vikenda smo posjetili mjesnu zajednicu Prokos, sela Turkovići i Barakovići gdje se nalazi nekoliko žega. Sa nama u društvu je i kolega novinar reporter „Reuters“-a Dado Ruvić iz Zenice. U udolini podno Barakovića dva mladića vade ugalj iz žege i na pitanje da ih fotografišemo nisu dali potvrdan odgovor jer se boje za svoje žege jer je protiv žega u posljednje vrijeme hajka a nedavno su neke od žega u Novom Travniku i porušene. Idemo dalje, na jednom uzvišenju pored sela Turkovići nekoliko žega jedna do druge. Iz jedne se vije sivi gusti dim a pored nje druga iz koje vadi ugalj njen vlasnik 53 godišnji Zijad Softić iz Turkovića demobilisani vojnik koji kako kaže od žege hrani njih četvero u kući a niko ne radi. Pomažu mu dva mladića, Uzeir i Mirzet. Sva trojica crni kao da su izašli iz nekog rudarskog okna i jame a u nosu nam jak miris gorevine.

Ove žege uglavnom su sve iste i po veličini i obliku. Na vrhu imaju otvor malo većeg prečnika oko jedan metar a okolo su izbušene rupe prečnika 3-5 cm za protok zraka koje se kasnije zatvore i u podnožju otvor željezna vrata širine oko 80 cm. Saznajemo da u ovakvu jednu žegu stane oko 30 metara kubnih bukova, hrastova, grabova ili nekog drugog drveta koje se ubacuje odozgo i slaže u kupolu. Na kraju se to potpali, nakon nekoliko dana dopuni drva i kako ovdje kažu oko sedam dana gori, oko sedam dana se hladi i onda ugalj vadi i pakuje u vreće. Iz jedne žege se dobije od 200 do 400 vreća veoma kvalitetnog uglja uglavnom za roštilj. Cijena jedne vreće tog uglja je 5-6 KM. Sa prodajom uglja se svako snalazi kako zna i umije. Kad se proda ponovo se napuni žega drvima i podloži i čeka da odradi svoje. Pozitivno je to što veliki broj ljudi od toga živi, šume su očišćene od otpadnog drveta koje završi u žegama. Prilikom naše posjete ovim žegama naišlo je i par prolaznika i počeli su komentari nedavnog rušenja žega kod Novog Travnika. Sve se svelo na jednu rečenicu mogu i lahko im je srušiti bijedi žege, što ne ruše vile i hale od buđovana i ratnih profitera, to neće i ne smiju.

pretraga novosti :: arhiva novosti