Nova verzija sajta
Albert Bordeaux - Narodna Bosna (Dio 4)
Emir Aletić - Subota, 05.02.2011, 10:00
Pročitano 197 puta
Klikni za više fotografijaFojnica, 1890.
Albert Bordeaux - Narodna Bosna (Dio 3) <-- U jednoj od gudura je Duboki potok, jedan od izvora Neretvice, koja vodi u Ostrožac gdje se Neretvica ulijeva u Neretvu. Put pored Neretvice prolazi Pogorelicom gdje ima žive. Ali pravi rudnik žive je na samom izvoru Neretvice, između tog potoka i Dubokog potoka u Zec planini. Vrh Zeca je potpuno ogoljen a visok blizu hiljadu i osam stotina metara. Da bi se stiglo do rudnika, ide se jednim dolom. U stvari, u početku je to pravo korito puno naplavljenog kamenja, između padina koje su isuviše slabe da bi olovno sunce spriječilo da prodre u svaki kutak i odbijanjem od kamenjara da udvostruči svoju žegu. Pejzaž se, međutim, naglo mijenja: ulazi se u duboke bukove i hrastove šume a potom dođe do rudnika žive.

Radovi obavljeni kopanjem jama, hodnika i rovova pokazuju da je cinabarit vezan za žile hematita, od kojih je najbogatija debela jedan metar. Cinabarit je u njenoj blizini, u džepovima a ponegdje dodiruje željezo u krečnjačkim stijenama obojenim crveno od željeznog oksida. Vade se pravi blokovi skoro čistog cinabera izvanredne crvene boje. Ranije su destilirali na licu mjesta pomoću cilindričnih glinenih posuda. Sada se mineral otprema u peć za živu u Čemernicu, blizu Fojnice. Ruda se tovari na konje od kojih svaki ponese stotinu do sto dvadeset kilograma. Ponekad na stazama susretnete male karavane konja, što vas primorava da sačekate jer je prolaz suviše uzak da bi se dva konja mogla mimoići. Potrebno je da ruda bude zaista bogata pa da se isplati tako dug i skup prevoz. Pošto se nalazi na više mjesta, doduše razmaknutih ali skoro uvijek na istom pravcu, i pošto je vezan za željeznu rudu, možda cinabarit i njegovi rudnici ovdje imaju budućnost i možda bi radovi u dubinu dali dobre rezultate. Na žalost, veliki snjegovi onemogućuju zimi i radove i prevoz rudače i namirnica. Pri dnu kose, sve opet usred šume, podignuta je od oblica vrlo velika i veoma udobna koliba, izdužena i sa strehom iznad velike verande i drvenih stepenica. Stalno u sjeni stoljetnih stabala u blizini jednog studenog izvora, to je jedno usamljeno mjesto kao poručeno za inženjera koji eksploatiše živu Zeca. Ove šume su pune zečeva kao što govori i samo ime planine. Jedina loša strana je udaljenost: od Fojnice treba četiri sata na konju po strmim stazama.

Treba ponovo prevaliti pustaru od izlomljenog stijenja i nagomilanog kamenja; proći pored ogromnih kupa jalovine, ispod velikih hridina od vulkanskog kamena trahita, ili krečnjačkih stijena izjedenih od godišnjih doba, sunca i snijega. Zatim se treba popeti preko livada sa mršavom travom, bez drveća, sa slabim grmljem gdje, ipak, ljeti pasu stada i do pet stotina grla koje čuva samo jedan pastir.

U svako doba godine, u usjeklinama koje dijele ove kamene ili travnate kupe, ali bez drveća, nađe se nagomilan i otvrdnuo snijeg do kojeg sunce nikada ne dopre. A onda se, bez prelaza od upaljenih stijena nađete u zaleđenom snijegu! Planine koje okružuju ovaj prolaz na Zecu imaju imena sa određenim smislom: Matorac (stari), Medvedak, Vaganj, Viteruša, Lisica, Oštra kosa, Luka, Tikva, Ogar, Ločika, Bijela gomila, Kamen itd.

Prolazeći dolinom Gornjeg Vakufa prema selu Bistrici, uz put se nailazi na ogromne gomile kamenja koje su nanijele vode, a posljedica su ispiranja zlata u Bistrici i Vrbasu, u Crnodolu i Suhodolu. To su pravi brežuljčići prekriveni kržljavom vegatacijom, razdvojeni puteljcima od grubog kamena izvađenog iz vode. Preko Bistrice se pređe jednim velikim drvenim mostom, poslije čega odmah počinje penjanje uz desnu obalu; jer dno klanca ne ostavlja prostora za prolaz, dok se ne proširi na izgradnju puta Gornji Vakuf – Fojnica, ako to ikada uradi.

Na ulazu u klanac padine brda su prekrivene grmljem a inače su od bijelog mermernog krečnjakau kojem se vide žile piroluzita, rudače bogate manganom; iznad njih su žile drugih manganovih ruda; piromorfita i drugih minerala. Klanac kojim se prolazi, a put ide sredinom kose, čudno kontrastira sa širokom i zelenom dolinom Gornjeg Vakufa. On je rezultat serije nalijeganja planina jedne na drugu; svugdje je jednako pokriven grmljem i zakržljalim hrastom. Kod prvog zavoja se vidi da je pejzaž ispred kao i onaj pozadi monotono jednoobrazan. U dnu teče Bistrica vijugajući na svakom mjestu gdje se planina ispriječila. Nigdje naselja a rijetko se ko i susretne. Uostalom, put kao da je prilijepljen za kosu, stalno se penje i spušta po krečnjačkom istrošenom i lizavom tlu, opasan je i jedva da omogućuje mimoilaženje. Tu i tamo krstovi označavaju mjesta nesreća. Jednog dana jedan mali bosanski konjić sklonio se malo u stranu da nas propusti. Ali izgubio je ravnotežu i strmoglavio se u dno klanca gdje ga nismo vidjeli jer je pao ispod okomite stijene. Njegov vlasnik je bio očajan i uporno je htio da se spusti do njega. Držao ga je za uže ali je ono, srećom, puklo, inače bi i taj čovjek otišao sa konjićem prije negoli bi pustio uže i sigurno bi poginuo... --> Albert Bordeaux - Narodna Bosna (Dio 5)

pretraga novosti :: arhiva novosti