Kvantitativni podaci govore o ozbiljnim iskoracima u politici stipendiranja u BiH u proteklom periodu, ali je politika stipendiranja generalno još neefikasna, netransparentna i zastarjela, s obzirom na stanje u zemlji i veliku nezaposlenost, koju dijelom generira i obrazovni sistem.

Ovo je zaključak iz finalne analize "Stipendiranje u BiH - politike i perspektive", koja je rezultat istraživanja Centara civilnih inicijativa (CCI) u periodu 2008. - 2010. godine.

Kako je danas na konferenciji za novinare u Sarajevu pojasnio voditelj ove kampanje Zoran Adžaip, fokus je bio na podacima državnih institucija (općine, kantoni, entiteti i Distrikt Brčko), isključivo o stipendijama dijeljenim putem javnih konkursa.

Ostale stipendije, naprimjer pojedinih političkih stranaka, boračkih i drugih udruženja, nisu uzimane u razmatranje, kao i subvencije koje pojedine institucije daju za smještaj i ishranu studenata.

Cilj CCI-a, kazao je Adžaip, bio je da se pokuša doprinijeti uvećanju sredstava za stipendiranje i podizanje kvalitete i transparentnosti politika stipendiranja.

Povećan iznos namijenjen za stipendije i broj studenata koji ih primaju

Prema podacima koje je prezentirao projekt menadžer CCI-a Adis Arapović, kvantitativni pokazatelji govore o ozbiljnim iskoracima, odnosno o povećanju iznosa datog za stipendiranje s 10 miliona KM u 2008. na 22 miliona KM u prošloj školskoj godini, a zabilježeno je i značajno povećanje broja stipendiranih studenata.

Međutim, politike stipendiranja još su neefikasne i netransparentne.

Jedan od primjera koji je naveo Arapović jeste i lažiranje potvrda o socijalnom statusu. Bilo je slučajeva kada su ove potvrde dobijala djeca poslovnih ljudi ili zvaničnika da bi dobijali stipendiju koja prosječno iznosi oko 100 KM.

Konkursne procedure su neefiksne i predugo traju, a u nekim slučajevima informacije o konkursima se kriju od potencijalnih aplikanata.

Arapović je istaknuo da prosječna stipendija od 100 KM nije dovoljna ni za elementarne troškove studiranja, a izostanak koordinacije između institucija dovodi do pojave višestrukih korisnika, jer svaka općina, kanton, ministarstvo vode "svoju" obrazovnu politiku, a na državnom nivou nema ministarstva obrazovanja niti institucije zadužene za politiku stipendiranja.

Na nekim nivoima, kao u Kantonu Sarajevu, po izbijanju ekonomske krize štedjelo se na obrazovanju i stipendijama umjesto na administraciji. Arapović je kao najbolje kantone istaknuo Zeničko-dobojski i Tuzlanski, a kao najgori slučaj Srednjobosanski, gdje se nikakva sredstva ne daju za stipendije. U ovom kantonu su određena sredstva predviđena za subvencioniranje troškova studentima koji studiraju u Sarajevu i Mostaru, ali ta sredstva nisu uplaćena i njihovo školovanje je dovedeno u pitanje.

Općine za primjer

Ipak je na nivou Federacije došlo do preokreta u proteklom periodu, jer je 2007. Republika Srpska izdvajala više za stipendije nego institucije u Federaciji, a sada je ta situacija obrnuta.

Kada su u pitanju općine, najbolje rezultate prema istraživanju CCI-a imaju Velika Kladuša, Tešanj, Gradiška, Mrkonjić-Grad, Čapljina, Laktaši, Ugljevik, Novi Grad Sarajevo...

Najgore općine koje ne izdvajaju nijednu KM za stipendije su Visoko, Fojnica, Breza i Ravno.

Arapović je ukazao i na neusklađenost politike stipendiranja s tržištem rada je je apelirao na vlasti da obrate pažnju na stipendiranje deficitarnih kadrova. Ovako se svim strukama pristupa linearno, stipendirani studenti nemaju garanciju radnih mjesta po završetku studija, a država da će nešto od njih dobiti zauzvrat.

Pozitivan primjer je Banja Luka, koja u svojoj politici stipendiranja primarno podržava deficitarne kadrove.