Ugledah vijest na stranicama samostana (www.fojnica-samostan.com) pa se prvo veoma iznenadih a onda me obuze tuga. Neko će reći da je 82 godine dosta a ja kažem da je nekima MALO i 100 godina, ako su zdravi i dobri ljudi.

Nažalost kasno sam saznao da je efendija Pašić umro, nisam znao niti za dženazu, a bio bih tamo jer sam nekoliko puta bio u kući rahmetli Pašića. Nije puno pričao ali ono što bi rekao bilo bi vrlo mudro i odmjereno. Svaka mu je vredjela zlata.

Bio je dobar čovjek. Njegov sin Nasir mi je bio školski drug. Porodici moje najiskrenije saučešće, neka mu je rahmet VELIKI i da mu Allah podari vječni Dženet. Veliki su ljudi koji u svom srcu osim za SVOJE iskreno imaju mjesta i za DRUGE. U teškim vremenima se vidi ko je čovjek a ko nečovjek.

Pravi Fojničani će ga se rado sjećati kao i fra. Anđela Zvizdovića, šejha A. Sirije, Zije Dizdarevića, Fadila Jemendžića, Mustafe i Sene Varešlije, Selima, Dr. Popovića, Goše, Tarzana, fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića... i monogo drugih iz starijih vremena koji su bili dobre komšije a mi ih se sada ne sjećamo.

Oni su svoju ljubav prema ČOVJEKU iskazivali na svakom koraku.

Po meni nisu Veliki oni koji puno imaju, nego oni koje PUNO KOMŠIJA i PRIJATELJA na posljednjem ovozemaljskom putu do groblja isprati.

I na kraju da ponovim neka mu je rahmet VELIKI i da mu Allah podari vječni Dženet.