Ovogodišnja Književno – kulturna manifestacija „Susreti Zija Dizdarević“ otvorena je ugodnim druženjem sa istaknutim bosanskohercegovačkim književnikom i publicistom Ivanom Lovrenovićem. Nezahvalne dužnosti predstavljanja jedne takve stvaralačke gromade, kakva uistinu i jeste Lovrenović, prihvatili su se dr Enver Kazaz i mladi Kenan Efendić. Odstupivši od uobičajenih klišeiziranih formi - kada predstavljači određenog književnog djela skoro čitavo vrijeme potroše na priču o autoru, a istom dopuste da se samo na kraju pokloni i zahvali publici - promotori su ovog puta, poslije uvodnog slova o autoru, nastojali u jednosatnom razgovoru sa Lovrenovićem, ponajviše vremena posvetiti pitanju njegove opsjednutosti Bosnom. Jer, Bosna je vječna i nepotrošena tema kojom se ovaj autor, od svojih prvih pojavljivanja u bosanskohercegovačkoj javnosti, do danas, sa istim žarom, bavi: kao romanopisac, kao putopisac, kao povjesničar, kao esejista i kao politički analitičar. Nažalost (ili, za neke od prisutnih, možda, nasreću), večeras je (ne zato što su, on ili njegovi sugovornici, tako htjeli), politički analitičar Lovrenović, nesvjesno uzurpirao prostor romanopisca Lovrenovića. Popratni komentari vezani za ovaj kulturni događaj, zavisno iz kojeg kruga dolaze, kreću se u rasponu od „Šteta“ do „Pravo, matere mi“(fojnički kafanski žargon); od blagog razočarenja tihe manjine, zaljubljene u čistu književnost, do oduševljenja većine, inficirane dnevnom politikom.