U fojničkom naselju Donje Ragale ili Ragale b.b. kako ih još neki zovu živi 67 godišnji umirovljenik Mato Miličević koji je stekao mirovinu radeći vjerovatno najteže poslove sa svoja dva zanimanja, radeći kao kovač u kovačnici i sjekač u šumi. Devetnaest je godina u mirovini a živi sa suprugom Marom kćerkom Ivankom i njenih dvoje djece a njegovim unučadma. Mato se i sada u sedmoj deceniji svog života uhvati čekića i nakovnja u svojoj manjoj radionici i pokuje sjekiru, raonik za plug ili neku drugu alatku, ali kako kaže to radi bez naknade samo za sebe, komšije i prijatelje i dodaje da je vjerovatno još jedini kovač na ovim prostorima koji pomalo kuje.

"Volim taj zvuk čekića i nakovnja, huk mjeha i miris dima od uglja i to ti je tako. Priučeni sam majstor kovač a naučio sam raditi kao kovač kod čuvenih fojničkih kovača Ahmeda Krese i Akifa Bebe. Bilo je to davne 1951. do 1956. godine. Naučio sam i konje potkivati, to je je danas skoro izmro zanat malo ko od mladih hoće da ga uči a trebat' će to uvijek narodu. Nakon kovačkog hljeba sa sedam kora htio sam u rudnik da radim, pokojni otac mi nije dao a tad se slušao stariji a posebno roditelj. Onda sam počeo raditi u šumi i eto u mirovini sam već devetnaest godina. Ja i supruga Mara smo izrodili petero djece. Uzeli smo se 1959. godine i uskoro slavimo 50 godina braka, zlatni pir. Mara je bila viđena i čuvena djevojka u ovom kraju o kojoj su se pjesme pjevale na dernecima i sijelima, rodom je iz Šćitova Polja, desetak kilometara odavde nizvodno. Zato što je došla za mene uzvodno nikad me nije napuštala i odlazila. Ja sam poderao dosta odjeće i obuće a čak sam i tri motora skrhao idući za njom u Šćitovo. Kad sam se ženio u svatovima je bilo čak 23 konjanika, plus pješaci. Veselilo se tri dana i ko god je živio u ovom kraju čini mi se bio je na svadbi. Popile se pletare rakije i pojela brda mesa i hrane a i imalo se brate u svakoj štali goveda i ovaca, tavani puni mesa a podrumi rakije i pekmeza, jerbasmi, graha, hošafa itd.

Danas se sjećamo toga i kao da je jučer bilo a bilo je ponekad trzavica k'o i u svakoga, ne može se reći da je bilo sve k'o med i mlijeko, ma jok. Ali opet kad bi se vratio u to doba ja bih Maru zaprosio. Sada sam u mirovini, pokujem prijateljima i komšijama ponešto. Napravim poneko štilo da se može nasaditi alatka itd. Pokiselio sam oko tonu šljiva da ispečem sebi rakije. To je prava gromovača, čista šljiva, da se ima u zimske dane pomalo uz meze i prijatelje posjediti", ispričao nam je Mato.