Prvi mirotvorac koji je kao vojnik pri snagama UN boravio na području Sinaja sa područja općina Fojnica i Kiseljak je Ivo Ivica Glavočević. Bilo je to sada već davne 1959. godine a Ivica Glavočević je danas 71 godišnji penzioner koju je kao vozač zaradio u "Šumarstvu Fojnica". Živi u fojničkom naselju Muslinovac stotinjak metara od "Reumala" uz rijeku Dragaču. Živi sam jer je supruga umrla, dvije kćerke su u inostranstvu a druge dvije u Kiseljaku.

Ivicu smo sreli ispred lijepo uređene kuće u bašti i tom prilikom smo saznali: "E moj prijatelju bilo je to davno. Služio sam vojsku dvije godine u tadašnjoj Jugoslaviji. Otišao sam kao regrut u vojsku 1958. u Titograd, dobro se sjećam 28. novembra te godine. Bio sam instruktor vozačima. Komandiri su određivali ko će ići kao vojnik na Sinaj. Kada nas je odabralo u Sarajevu smo imali ljekarske preglede, nakon toga u Zagreb u zbirni centar mjesec dana priprema. Odatle smo otišli vozom do Rijeke, dalje brodom "Jugoslavija" do Port Saida, luke u Egiptu. Brodom smo putovali tri dana. Iz Port Saida smo poslati u naš logor El Ariš u pustinju. Imali smo oko 40 km radijus kretanja kao patrole i svaki mjesec se mijenjali na karaulama. Bili smo najomiljenija vojska kod civila i najpovlašteniji. Za šest mjeseci smo imali pravo po dva puta po 7 dana odmora onda smo kao civili išli u grad.

Formirana je i fudbalska reperezentacija našeg odreda gdje sam bio golman i kad smo igrali protiv vojničke reprezentacije Brazila branio sam kao pravi golman. Moj kolega i prijatelj Hasan Aljukić koji je bio iz Tuzle proširi vijest da sam nekad bio golman Crvene Zvezde iz Beograda. Nisam mogao ostati od silnih novinara i TV ekipa koje su tražile sa mnom intervju. Kad god bi sa nekim igrali cijeli stadion bi skandirao "Tito - Naser" i "Jugoslavija". Imali smo tada i plaću 17 funti što je preračunato u tadašnje dinare bilo oko 2 hiljade.

Zadatak mi je bio da razvozim hranu i vodu našim vojnicima po pustinji pa kad bi naiši na civile posebno djecu davali bi im hrane i vode. Bili smo kao tampon zona i od nas su Egipćani i Izraelci morali biti udaljeni po 7 kilometara, manje su to poštovali Izraelci. Jovo Kokot nam je bio komadant odreda. Najbolji su mi prijatelji bili Hasan Aljukić, Hasan Karamujić iz Tuzle i Ivan Crnobor iz Pule. Nikada više od tada nisam sa njima uspostavio kontakt a volio bih ih vidjeti i čuti se sa njima ako su živi nego ne znam šta drugo. Noćni život nam je bio buran. Bili su na nas neki i ljubomorni zbog naših privilegija. Eto jedan Italijan kaže vi ne znate nijedan jezik sem Srpskohrvatski a ovaj Hasan k'o vrag kaže mi svi znamo sedam jezika a osmi mucamo. Znamo: Srpski, Hrvatski, Makedonski, Crnogorski, Slovenski, Bosanski itd, a ovaj zino u njega šta govori. Smjena je bila 10. maja 1960. godine gdje smo nakon tri dana vožnje brodom stigli u Pulu.

Prvi sam vojnik sa područja općina Fojnica i Kiseljak koji je bio na Sinaju. Napor se podnosio dobro, k'o mladost. Evo i sad imam značku koju sam tamo nosio. Gledam ove slike i vraćam film unazad i mogu reći bilo je to jedno lijepo poglavlje knjige mog života".