Nova verzija sajta
Fojnica 1878-1918 (3. dio)
mir5ad - Nedjelja, 14.09.2008, 16:00
Pročitano 583 puta
Klikni za više fotografijaFojnica prije 1930.
(Drugi dio teksta pročitajte ovdje) ... Kraj Prvog svjetskog rata bio je u fojničkom kraju obilježen prodorom socijalističkih ideja koje su naročito zahvatile selo. Bila je pripremljena i jedna predstava uperena protiv sveštenstva, ali su je vlasti zabranile, a materijal zaplijenjen. Na kongresu ujedinjenja, u aprilu 1919. iz Fojnice su učestvovala dva delegata - jedan iz grada, drugi sa sela.

Pismenost stanovništva starijeg od 7 godina u fojničkom srezu 1910. godine (latinica i ćirilica), prema konfesionalnoj pripadnosti i spolu:

KatoliciMuslimaniPravoslavniOstaliSvega
Znaju čitati i pisatim.9651903101.198
ž.59661814633
svega:1.56019651241.831
Znaju čitatim.34122-48
ž.3222-36
svega66144-86
Ne zna čitati ni pisatim.5.0333.38119978.620
ž.4.8592.801189127.861
svega9.8926.1823881916.481


Iz tabele se vidi daje pismenost bila različita kod pripadnika pojedinih konfesija. Katolika je bilo pismenih 10,48%, muslimana 2,43%, pravoslavnih 9,20%, ostalih 45,28%. Ukupno u fojničkom srezu bilo je pismenih 7,77% stanovništva starijeg od 7 godina, a ako se ovima priključe i oni koji su znali samo čitati, odna je bilo pismeno ukupno 8,12% stanovništva. Od ukupno 3.680 muške djece i omladine od 7 do 20 godina starosti nepismeno je bilo 3.303 (87,20%). U tom uzrastu znalo je čitati i pisati 472 osobe (12,80%), a još ih je 13 znalo čitati. Stanje pismenosti ženske djece i omladine bilo je nepovoljnije. Čitati i pisati znalo je svega 311 (još 6 zna čitati), dok je nepismenih bilo 3.245 lica ili 91,20%. To znači daje u fojničkom srezu među djecom i omladinom od 7 do 20 godina znalo čitati i pisati svega 783 lica, samo čitati 19 i daje potpuno nepismenih bilo 6.448 lica ili 88,93% štoje za 1,68% ispod prosjeka Bosne i Hercegovine.

Ovi podaci ukazuju na veliki nedostatak škola i "kulturnu misiju" Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini, za vrijeme čije vladavine se reproducirao izuzetno visok procent nepismene djece i omladine. Nepismenost nije bila produkt samo tuđe vladavine, nego i odraz opšte zaostalosti i nepismenosti roditelja, nezainteresiranih da djecu šalju u školu.

Najveći broj pismenih ljudi bio je smješten u Fojnici, Kreševu i Busovači. To su bili činovnici, razni stručnjaci, učitelji, sveštenici i drugi rijetki pojedinci.

U Fojnici je prije okupacije postojala četvororazredna katolička osnovna škola, tzv. Narodna učiona, koju su vodili franjevci u okviru fojničkog samostana. Pohađala su je katolička djeca iz grada i okolnih sela. Ova osnovna škola, osnovana 1847. godine, radila je kontinuirano do austrougarske okupacije i spadala je među najuglednije škole ove vrste u Bosni i Hercegovini. Već u prvim godinama poslije austrougarske okupacije škola je počela da mijenja svoj dotadašnji profil i postepeno prerasta u državnu školu, pa je školske 1880/81. godine promijenila naziv u Kotarska pučka škola u Fojnici. (Arhiv Franjevačkog samostana u Fojnici. Ljetopis učione narodne u Fojnici od godine 1871.)

Te godine došlo je do promjene u strukturi školskog programa i odvajanja vjeronauke od svjetovnih predmeta koji su ovako pobrojani: jezikoslovna obuka se sastoji od čitanja, slovnice, usmenog i pismenog izražavanja misli, računstvo, krasnopis, zemljopis, povijest, prirodnopis, prirodoslovlje, geometrija, oblikoslovlje i risanje, gospodarstvo, ručni rad, pjevanje, gimnastika i njemački. Tada je došlo i do povećanog upisa učenika u prvi razred, među kojima je bilo i 1 jevrejsko dijete, a iduće godine još jedno. Takođe je povećan broj djece iz okolnih sela, pa ih je te godine bilo 15.

Broj učenika u Kotarskoj pučkoj školi u Fojnici 1878-1882. godine:
(Arhiv Franjevačkog samostana u Fojnici. Tabela je sastavljena na osnovu Ispitnog izvještaja za godinu 1879-1882.)

Škol. god.PolI r.II r.III r.IV r.Svega
1878/79-----74
Muški2357540
1879/80Ženski688628
Svega2913151168
1880/81Muški37136561
Ženski2378745
Svega60201412106
1881/82Muški28127855
Ženski18841040
Svega4620111895
1884.Muški----27
Ženski----24
Svega51


Iz navedenih podataka vidi se daje broj učenika u školi jako oscilirao i da je u prvom razredu dolazilo do njihovog velikog osipanja. Na primjer, školske 1878/79. godine bilo je upisano 78 đaka, a na kraju ih je bilo 55, jer je 23 djece isključeno zbog neredovnog pohađanja škole. Slično je bilo stanje i narednih godina, pa su samo najupornija djeca prelazila u naredne razrede. Ovome su znatno doprinosili roditelji koji su nerado slali djecu u školu i odvajali ih od poslova na imanju.

Bez obzira na to što je škola već 1880/81. godine promijenila ime i odvojila vjeronauku od svjetovnih predmeta, nastavu su i dalje vodili učitelji franjevci (fra Nikola Glavočević, fra Marijan Topić, fra Augustin Tadić, fra Dragutin Daniel Šumanović) i pomoćna učiteljica Kata Krilić. Takvo stanje potrajalo je sve do proljeća 1880. godine, kada je odlukom Zemaljske vlade u školi postavljena diplomirana učiteljica Marija Trogrančić, udata Kulijer. Dotadašnji učitelj Dragutin D. Šumanović vodio je samo nastavu vjeronauka. Time se definitivno ugasila osnovna škola u fojničkom samostalnu koju su franjevci uspješno vodili punih 40 godina i dali značajan doprinos kulturnom razvoju čitavog kraja.

Na početku austrougarske vladavine muslimanska djeca u Fojnici učila su 2 ili 3 mekteba, koji su, najčešće, bili vezani za pojedine džamije. To su bili sibijan mektebi, početne i najbrojnije muslimanske vjerske škole, koji u toku više stoljeća nisu mijenjali svoje sadržaje, tako da nikada i nisu postali opšteobrazovne ustanove, kao što su bile narodne osnovne škole. Ovi mektebi imali su za cilj "da djeci dadnu najnužnija vjerska znanja i da ih upute da napamet nauče bar najviše upotrebljavane stavove Kur'ana i vjerske propise, kao i da nauče arapske molitve i obrade bogosluženja". (Ćurić, Muslimansko školstvo, str. 204.) Da bi sibijan mektebe prilagodili savremenim potrebama, od 90-ih godina 19. stoljeća počelo se raditi na njihovoj reformi. Bilo je planirano da se uz vjeronaučne predmete uvedu maternji jezik i račun, a zatim bi se postepeno uvodili i drugi svjetovni predmeti. Reformirani mektebi počeli su da rade 1892. godine, ali je već naredne godine islamski vjerski vrh ustao protiv svjetovnih predmeta, tako da se ni ovim poduhvatom mektebi nisu približili savremenom obrazovanju. Pošto su muslimani nerado slali djecu u svjetovne škole, ovakav profil mekteba imao je dalekosežne posljedice za ekonomski i kulturni razvoj Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, jer je odlagao njihovo uključivanje u moderna zanimanja.

U obrazovanju muslimanske djece presudan uticaj imala je ulema, na čije je insistiranje u Statut za vjersko - školsku samoupravu unesena odredba prema kojoj muslimanska djeca ne mogu pohađati nastavu u osnovnoj školi, ukoliko predhodno nisu završila nastavu vjeronauke u mektebima. "To je u svakom slučaju uticalo da su muslimanska djeca, u poređenju s drugom djecom, znatno kasnije i u daleko manjem broju uopšte pohađala nastavu u osnovnim i srednjim školama. Vjerski odgoj i obrazovanje imao je uopšte kod muslimana prioritet prema drugim vidovima obrazovanja i odgoja. Smatralo se daje u specifičnim uslovima u kojima su se Muslimani našli uspostavom austrijske okupacione uprave veoma važno za očuvanje njihovog identiteta i kao najbolja odbrana protiv drugih uticaja usmjeravanje omladine od najnižeg uzrasta prvenstveno na vjersko obrazovanje i na vjerski odgoj". (N. Šehić, Autonomni pokret, str. 378.)

Muslimansko vjersko školstvo u Fojnici razvijalo se brže nego u drugim mjestima. Početkom 20. stoljeća u Fojnici je postojalo više takvih škola koje su obuhvatale mušku i žensku djecu i omladinu. Godine 1904. javno je hvaljen rad Ibrahima ef. Bogrića, maulima (učitelja) reformiranog mekteba (mektebi ibtidaije), jer se strogo držao "propisa svog zvanja" kod kojeg su djeca naučila "sasvim lijepo i pravilno tursko pismo", učili Kur'an, i ostalo "što svaki Musliman mora da zna". Takođe se navodi da je ovaj "revni mualim" poučavao djecu i "uljudnom i pristojnom ponašanju." (H. Ćurić, Muslimansko školstvo, str. 209,224.) Osim reformiranog mekteba, u Fojnici su postojale druge muslimanske vjerske škole: ženski sibijan mekteb, ženska ruždija (muslimanska niža srednja škola) i medresa. Sve ove škole osnovane su prije 1904. godine. U službenim izvještajima stoji daje od 1886-1906. godine u Bosni i Hercegovini izgrađeno 6 medresa, među kojima je i fojnička. Medresa je imala jednog nastavnika (muderisa), a broj učenika je bio promjenjiv:

1990/01.271903/04.20
1901/02.201904/0512
1902/03.16


Medrese su bile "čisto islamska svećenička učilišta koja su pozvana da svoje pitomce (softe) potrebnim teološkim znanjem obrazuju za hodže, imame, hatibe itd. Školovanje se odvijalo u tri stepena i trajalo je 7-8 godina. Školska godina počinjala je 1. oktobra, a završavala 15. jula. (Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1906, str. 201,203, 579.) U izvještaju o radu Vakufsko - mearifskog saborskog odbora za godinu 1917. konstatirano je da se u nekim medresama, među kojima i u fojničkoj, osim vjerskih predmeta i "istočnih jezika", predaju i svjetovni predmeti ("svjetska nastava"). (H. Ćurić, Muslimansko školstvo, str. 232.)

S obzirom na to da ne raspolažemo podacima o tome koliko je muslimanske djece u Fojnici pohađalo vjerske i svjetovne škole, podaci o pismenosti (latinica i ćirilica) u fojničkom srezu 1910. godine govore o velikoj prednosti prvih. Od ukupno 1.257 muslimanske muške djece i omladine od 7-20 godina starosti, znalo je čitati i pisati svega 69, samo čitati 5, a nepismenih je bilo 1.183 ili 94,11%. Od ukupno 1.137 muslimanske ženske djece i omladine ovog uzrasta samo je 2 znalo čitati i pisati. Svi navedeni podaci jasno ukazuju da se muslimansko stanovništvo, predvođeno ulemom, veoma sporo uključivalo u moderne tokove obrazovanja i vaspitanja, ostajući privrženo vjerskim školama u kojima se nije učila latinica i ćirilica.

Iako je 1880/81. školske godine došlo do izmjene u bivšoj katoličkoj osnovnoj školi, tek se od 1887/88. školske godine može govoriti o stvarnom početku rada Narodne osnovne škole u Fojnici. Tada je definitivnu brigu o njoj preuzela država, odnosno opština i zemaljski erar. Opštine su bile dužne da za školu obezbijede potrebne prostorije, da se brinu o njenom održavanju, rasvjeti, ogrevu i čišćenju i da plaćaju školske podvornike. Međutim, plate učitelja (svjetovnih i vjeroučitelja) nisu isplaćivale direktno opštine, pa čak ni u slučaju kada su one davale sredstva, nego zemaljski erar. Na taj način učitelji su bili neposredno vezani za vlast i bili obavezni da provode njenu politiku. S obzirom na to da su škole radile s malim brojem učenika (1912. godine sve škole u Bosni i Hercegovini imaju prosječno 80-90 polaznika), njih je najčešće vodio učitelj. U fojničkoj Narodnoj osnovnoj školi za cijelo vrijeme od 1888. do 1918. godine radili su 1-2 učitelja ijedan pomoćni učitelj. Budući da ne raspolažemo podacima o broju učenika u ovoj školi, možemo samo na osnovu broja učitelja pretpostaviti da se ona, u najmanju ruku, uklapala u prosjek Bosne i Hercegovine.

Učitelji i pomoćni učitelji u Narodnoj osnovnoj školi u Fojnici od 1898. do 1918. godine:
(Spisak učitelja sastavljen je na osnovu Bosnischer Bote od 1898-1918. godine.)

Kulijer MarijaUčiteljicaŠunjić TerezijaUčiteljica
Ninić AntonUčiteljBjelobrk JosipPom. učiteljica
Arapović VilhelmPom. učiteljBabić AnkaUčiteljica
Pranjko FranjoPom. učiteljDivanefendić SmailUčitelj - Suplement
Marković JozefPom. učiteljBošković-Stipović AnaUčiteljica
Zdunić EmilieUčiteljicaVrban PetarUčitelj
Adžija ZoraUčiteljicaPavić VranjoUčitelj - Suplement
Kordić AntoPom. učiteljStipić MarijaUčiteljica - Suplement
Miletić MatoUčiteljHouska EmilijaUčiteljica
Ladro VjekoslavPom. učiteljTrifković DraginjaUčiteljica


Za dvadeset godina u ovoj školi radilo je duže ili kraće vrijeme 20 učitelja i pomoćnih učitelja. Za to vrijeme promijenila su se tri upravitelja škole: Anton Ninić (1898-1905), Mato Miletić (1906-1909) i Petar Vrban (1910-1918). Izuzetak među njima činila je Marija Kulijer, prva Fojničanka koja je završila učiteljsku školu u Zagrebu i u ovoj školi radila punih 30 godina, od njenog osnivanja 1888. do 1918. godine.

Osnivanje kulturno - prosvjetnih i drugih društava hrvatskog stanovništva u Fojnici bilo je u skladu s opštim ciljevima i oblicima društvenog organiziranja unutar hrvatskog nacionalnog pokreta u Bosni i Hercegovini. I ovdje je njihov osnovni cilj bio okupljanje svih Hrvata na kulturnim, prosvjetnim i ekonomskim osnovama i u tim okvirima buđenje i razvijanje nacionalne svijesti. Ovom aktivnošću u Fojnici rukovodili su franjevci i nekolicina najuglednijih građana. Franjevci su još od ilirskog pokreta, sredinom 19. stoljeća, imali vodeću ulogu i u ovim oblastima života njihovih vjernika, tako da su u fojničkim hrvatskim društvima, sve do 1918. godine, bili naglašeni njihova uloga i prožimanje nacionalnog rada vjerskim sadržajima i interesima Crkve.

Franjevci su 1896. godine osnovali u Fojnici Hrvatsko čitalačko, tamburaško, pjevačko i zabavno društvo "Veselica". Nakon nekoliko godina ovo društvo se ugasilo, pa je fra Alojz Cvitanović 1906. godine osnovao Hrvatsko katoličko prosvjetno društvo "Rodoljub", koje je radilo sve do 1918. godine i kasnije. (Fra Jozo Zvonigradski, Hrvatsko-katoličkoprosvjetno društvo "Rodoljub") Godinu dana nakon osnivanja, uz velike materijalne žrtve, društvo "Rodoljub" sagradilo je Hrvatski dom (prvi ove vrste u Bosni i Hercegovini), koji je postao središte društvenog života i prosvjetnog rada hrvatskog stanovništva u Fojnici i okolini, koji je sve do svoje smrti, krajem 1911. godine, bio sekretar društva. Centralna figura ovog društva bio je njegov osnivač fra Alojz Cvitanović, rukovodilac izgradnje doma i učitelj omladine u pjevanju, sviranju na tamburi i glumi. U okviru društva osnovao je biblioteku i čitaonicu. (Chronologia domus.) Nakon njegove smrti franjevci su zadrvački vjesnik, Beograd, 1933. str. 92-94. Uprava ovog društva sačinjavali su: fra Dominik Gojsilović, predsjednik, Marko Kulier, potpredsjednik, fra Alojz Cvitanović, tajnik, Ivan Kulier Matin, blagajnik, Niko Iličić, knjižničar, odbornici: Marijan Dragičević, Ivo Kala-mut, Ivo Knežević i Anto Iličić, zamjenik Mato Trogrančić. Napredak - Hrvatski narodni kalendar za godinu 1908. str. 175. žali vodeću ulogu sve do 1918. godine, kada su "mladi članovi društva istisli franjevce iz odbora".

Podružnica "Napretka" u Fojnici osnovana je 1907. godine. Imala je ukupno 113 članova (4 utemeljitelja i 109 podudarajućih članova). Njen upravni odbor sačinjavali su ugledni građani i dva franjevca. (Upravni odbor sačinjavali su: Marko Kulier, predsj., fra Alojz Cvitanović, potpredsj., Josip Bjelobrk, tajnik, Ivo Kulier, blagajnik, fra Vjekoslav Perčinlić, knjigovođa Tomo Filipović, revizor Mato Miletić, odbornik, Niko Oroz, zamjednik. Napredak - Hrvatski narodni kalendar za godinu 1908, str. 145-147.) Dvije godine kasnije (1909) osnovana je Gospojinska podružnica "Napretka", koja je bila stvarni nosilac aktivnosti na prikupljanju sredstava za školovanje đaka i studenata. U toku 1912. godine ova podružnica sakupila je 717,36 kruna i od toga Središnjem odboru poslala 676,56 kruna. Njome su rukovodile žene uglednih činovnika i domaćih građana, na čelu s predsjednicom Mariettom Matasović. (Upravni odbor Gospojinske podružnice "Napretka" u Fojnici: Marietta Matasović, predsjednica, Milka Mešeg, potpred., Marija Stipić, tajnica, Julka Vrban, blagajnica, revizorice: Berta Izrael, Angela pl Kugler, odbornice: Malina Kulier, Ivanka Alaupović i Kata Iličić, zamjenice: Rifka Alkalaj i Ana Erber. Napredak - Hrvatski narodni kalendar za godinu 1913, str. 409.) Na podsticaj Središnjeg odbora HNZ, od kraja 1908. godine otpočelo je osnivanje hrvatskih zadruga koje su imale zadatak da ekonomski pomažu siromašne seljake, otkupljuju kmetove i kreditiraju zanatlije. To su bile ustanove koje su imale da prikupljaju i organiziraju nacionalni kapital i da ga stave na raspolaganje i u funkciju ekonomskog jačanja hrvatskog naroda. (L. Đaković, Političke organizacije, str. 267.) Hrvatska gospodarstvena zadruga u Fojnici osnovana je 6. jula 1911. godine.

U kulturno - prosvjetnom životu hrvatskog stanovništva u fojničkom kraju posebno mjesto pripada Franjevačkom samostanu u Fojnici. Tokom svoje duge historije ovaj samostan stekao je ugled jednog od najznačajnijih katoličkih (hrvatskih) kulturno-prosvjetnih središta u Bosni i Heregovini. Osim pastoralnog i kulturno - prosvjetnog rada s djecom i omladinom, franjevci su i u ovom periodu još aktivnije radili na sakupljanju i čuvanju vrijednih djela iz gotovo svih naučnih oblasti i literarnog stvaralaštva, na raznim svjetskim jezicima. Preuređenjem prostorija, 1913. godine, učinjen je značajan napredak u čuvanju i dostupnosti bogatog knjižnog fonda, arhivskog materijala, numizmatičke zbirke i drugih muzeoloških nalaza iz okoline Fojnice. Time se Franjevački samostan u Fojnici svrstao u red značajnih kulturnih institucija, bez čijih fondova bi naša ukupna kulturno - historijska baština bila siromašnija. (Vidi opširnije: Lamija Hadžiosmanović, Biblioteke u Bosni i Hercegovini 1878-1918. Sarajevo, 1980, str. 10,17,62,69-99.)

Društveni život bošnjačkog stanovništva u Fojnici odvijao se u okviru Islamskog društva "Kiraethana" (čitaonica), osnovanog 1902. godine. Ove ustanove su najbolje odgovarale tradiciji i navikama bošnjačkog stanovništva. "Sakupljanje i razgovor - muhabet - sjedenje po kafanama i pretresanje svega i svačega, a osobito dnevne politike (i to spoljašnje) bio je omiljeni način društvenog ophođenja kod muslimana (…). U njima nema knjižica, a pored novina može se piti kava i igrati raznih igara". (Đorđe Pejanović, Kulturno-prosvjetna, humana i socijalna društva, str. 35. 49I. Kemura, Uloga "Gajreta" u društvenom životu Muslimana str. 119.) Prema načinu okupljanja ove čitaonice imale su veći socijalno - politički nego kulturno - prosvjetni značaj. Mnogo konkretniji oblici rada nastali su nakon osnivanja kulturno - prosvjetnog i humanitarnog društva "Gajret" (1903), čije su ideje postepeno prihvatane i u Fojnici. Godine 1905. u gradu je zabilježen jedan član prvog reda, a 1907. godine znatno više: 3 utemeljitelja, 1 član I reda, 5 II, 5 III, 8 IV reda - ukupno 22 člana. Ovi podaci ukazuju daje podružnica "Gajreta" u Fojnici nastala 1907. godine. Prema raspoloživim podacima, do Prvog svjetskog rata, stipendije ovog društva dobilo je pet fojničkih đaka i studenata: 1 - 1908/09,4 - 1912/13. godine. Ideje za osnivanje čitaonice i podružnice "Gajreta" dala je bošnjačka vjerska inteligencija (šerijatske sudije, muderisi i imami), a materijalnu osnovu osiguravali su bogatiji građani i zemljoposjednici.

Osim hrvatskih i bošnjačkih društava zasnovanih na vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti, u Fojnici su osnivana i druga društva koja nisu imala takva ograničenja: Podružnica pčelara, Činovnička čitaonica, Dobrovoljno vatrogasno društvo i Činovničko-građanska kasina. (Đ. Pejanović, Kulturno-prosvetna, humana i socijalna društva, str. 89.)

Fojnica je za vrijeme austrougarske vladavine imala urbani razvoj srazmjeran njenom političkom, ekonomskom i strateškom značaju. Ostajući van dometa glavnih saobraćajnica, Fojnica u ovom periodu nije bilježila znatniji ekonomski napredak koji bi se, na odgovarajući način, odrazio na druge oblasti života. Ona je 1879. godine imala 347 kuća s 379 stanova, a 1910. godine gradska opština ima 378 kuća, od kojih 325 nastanjenih (sa 383 stana) i 53 nenastanjenih (poslovne, upravne i dr. zgrade). Povećanje broja kuća za 51 nije bio samo rezultat građevinske aktivnosti, nego i mijenjanja granica gradske opštine. Prije prvog popisa stanovništva 1879. godine u Fojnici su utvrđeni nazivi ulica i izvršeno numeriranje kuća.

Prema dostupnim podacima, od 1878. do 1914. godine, fojnička opština i zemaljska uprava na javnu građevinsku aktivnost uložile su sljedeća sredstva:

Klaonica i tržnica2.353 kruna
Štala za ždrijepce i bikove800 kruna
Sušare za kože i šljive3.745 kruna
Kuće pod kiriju, magacini, maltarnice1.228 kruna
Vodovod i bunari940 kruna
Ceste, mostovi, regulacija voda i grada12.283 kruna
Zgrade kotarskog ureda (1902)32.650 kruna
Opštinska zgrada474 kruna
Zgrada suda sa sporednom zgradom do 1910. godine289.864 kruna
Osnovna škola u Gojevićima (1909)12.840 kruna
Izgradnja vodovoda u Fojnici 1912. godine21.800 kruna


Izrađen je vodovod na gravitaciono vođenje od vrela Šćona u dužini od 1.590 m, propusne moći od 5 l u sekundi i rezervoarom zapremine 3,15 m3. Tada je u gradu izgrađeno 9 javnih česama i 4 vatrogasna hidranta, a voda je uvedena u 8 fojničkih kuća. Za izgradnju vodovoda fojnička opština uložila je 15.800, a zemaljska uprava 6.000 kruna. (Podaci o građevinskoj djelatnosti u Fojnici prikupljeni su na osnovu Izvještaja o upravi Bosne i Hercegovine za godine: 1906. str. 64-65, 573; 1907. str. 22-23; 1908. str. 16-17; 1909. str. 20-21; 1910. str. 18-19; 1911. str. 21,223,226; 1913. str. 390,391.)

Prema navedenim podacima, na javnu građevinsku aktivnost u Fojnici utrošeno je ukupno 378.977 kruna, od čega na izgradnju sreskog ureda i sudske zgrade otpada 322.514 k ili 85% utrošenih sredstava. Za sve druge građevinske radove plaćeno je 56.463 k.

Značajan građevinski poduhvat bila je izgradnja nove samostanske crkve sv. Duha u Fojnici, koja je trajala od 17. juna 1884. do 1888. godine. Crkvu je projektirao Josip pl. Vancaš, arhitekta iz Sarajeva, a građevinskim radovima rukovodili su italijanski majstori. Sredstva za njenu izgradnju bila su iz raznih izvora: prihodi samostana, prinosi župnika susjednih župa (500 forinti=1.000 kruna, 1 f = 2 k), doprins vjernika u radu, naturi i novcu (966 for), pomoć Zemaljske vlade (2.500 f), pomoć Zajedničkog ministarstva finansija (500 f), pomoć iz careve privatne i porodične zaklade (500 f), dobrovoljni prilozi sakupljeni (1886) po raznim centrima u Austriji, Hrvatskoj i Sloveniji (3.880,25 f). (Arhiv Franjevačkog samostana u Fojnici, Odredbe otaca vijećnika (diskreta) časnog samostana sv. Duha u Fojnici.) Drugu značajnu investiciju samostan je izvršio 1913. godine, kada je samostan renoviran i prostorije preuređene, te nabavljen inventar za knjige i numizmatičku zbirku. U ove radove uloženo je 16.000 k, od čega su vjernici dali 1.600 k. (Chronologia domus)

Fojnica je dva puta bila u kombinacijama oko trasiranja željezničkih pruga Sarajevo - Bosanski Brod (1879/80) i Sarajevo - Mostar (1890/91), ali je, iz finansijskih, saobraćajno - tehničkih i strateških razloga, oba puta ostala van njihovog domašaja i time se za duže vrijeme svrstala u mjesta malog privrednog, saobraćajnog i stateškog značaja. (Dž. Juzbašić, Izgradnja željeznica 1974, str. 75,100.) Njene cestovne veze bile su, takođe, slabe i poboljšavane su tek otvaranjem rudnika u Bakovićima, izgradnjom ceste od Fojnice prema Kiseljaku i Visokom. Izuzimajući tradicionalne karavanske puteve, to je bio njen jedini izlaz u svijet, jer je tek pred Prvi svjetski rat započeta izgradnja puta od Fojnice prema Gornjem Vakufu. Fojnica je, takođe, kasnila i s uspostavljenjem poštansko - telegrafskog saobraćaja. Vojna poštansko - telegrafska stanica u njoj osnovana je 1. januara 1886, a civilna pošta 1910. godine, ali je i tada ostala van dometa telefonskog saobraćaja, pa u čitavom srezu 1917. godine postoje samo dva telefonska aparata u Busovači. Kolski poštanski prevoz na relaciji Kiseljak - Fojnica uspostavljenje 1892. godine, dok se poštanska linija Visoko - Fojnica (priključak na željeznicu) nalazi u redu vožnje za 1913. godinu. (M. Ljiljak, Pošta, telegrafi telefon, II, str. 92,98,152,198.)

U Fojnici je radio sreski ljekar koji je građanstvo snabdijevao i lijekovima, jer u ovom periodu u gradu nije otvorena apoteka. Dužnost ljekara obavljali su: dr Tibor Braun (do 1899), dr Bernard Polaschek (1900-1905), dr Schiffer Moses (1905-1911) i dr Isak Izrael (1911-1918). Kao i ljekari,i kotarski predstojnici bili su stranci. Tu dužnost obavljali su: Eduard Graff (do 1902.), Abraham Vay (1902-1906), Michael Matasović (1906-1918) i od kraja 1918. Vladimir Stojić. (Imena ljekara i kotarskih predstojnika utvrđena su na osnovi Bosnischer Bote od 1898-1918. godine.)

Iljas Hadžibegović, 2004
Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća
(Preuzeto sa: www.iis.unsa.ba)

pretraga novosti :: arhiva novosti