Nova verzija sajta
Fojnica 1878-1918 (2. dio)
mir5ad - Nedjelja, 14.09.2008, 16:00
Pročitano 624 puta
Klikni za više fotografijaFojnica 1929.
(Prvi dio teksta pročitajte ovdje) ... Geološka istraživanja u Bosni i Hercegovini neposredno poslije okupacije nisu zaobišla ni Fojnicu i njenu okolinu. U novembru 1879. godine upućena su 22 rudara u Kreševo i Fojnicu radi obavljanja istražnih radova i već sredinom 1880. godine izvijestili su vladu da se u okolini ovih mjesta nalaze značajne količine željezne rude. Međutim, pošto je Vareš s okolinom odabran za budući centar željezne industrije u Bosni i Hercegovini, opao je dalji interes za fojničke rezerve željezne rude.

Sistematska geološka istraživanja nastavljena su samo na području Bakovića, gdje su prve analize piritne rude izvršene 1883. godine u Šemnicu (Chemnitz) pokazale da se u toni rude nalazi 8 grama zlata. Druga žica je pokazala bolje rezultate, jer je sadržavala 15 grama zlata u jednoj toni rude. Procijenjeno je da je bakovićko rudište rentabilno za eksploataciju, pa su prvi koncesionari u ovom rudniku bili braća Došan (Doschan) iz Beča. Redovna proizvodnja otpočela je 1885. godine. Rudnik je kasnije preuzelo mađarsko Gornjeugarsko rudarsko i topioničarsko akcionarsko društvo iz Budimpešte. ("Oberungarische Berg und Huttenaktiengesellschaft"). (V. Mikolji, Povijest željeza, str. 133. 3 L. Đaković, Rudarstvo, str. 54-55.) Ovo preduzeće otpočelo je eksploataciju 1894. godine. Vrijednost osnovnih sredstava iznosila je 641.550 kruna, što predstavlja najveću investiciju u Fojnici i njenoj okolini za vrijeme austrougarske vladavine. Rudnik je imao vlastitu električnu centralu s turbinom od 75 konjskih snaga, koja je pokretala separaciju. Proizvodnja u rudniku bila je promjenljiva i zavisila je od stanja na tržištu piritne rude.

Proizvodnja piritne rude i njena vrijednost u rudniku Bakovići od 1905. do 1917. godine:
(Kemal Hrelja, Industrija Bosne i Hercegovine do kraja prvog svjetskog rata, Beograd, 1961, str. 56.)

GodinaKoličina piritne rude (u kvintalima)Vrijednost rude (u krunama)
1905.290.450247.585
1906.113.474192.905
1907.72.290122.892
1908.104.024135.286
1909.72.65294.479
1910.571741
1911.52.02067.626
1912.62.16080.808
1913.77.014100.118
1914.44.59457.972
1915.40.05752.074
1916.90.602636.932
1917.28.043190.713


Ruda iz Bakovića je odvožena kolima do željezničke stanice u Visokom (oko 35 km), odakle je otpremana u Mađarsku i tamo prerađivana.

Broj zaposlenih radnika i prosječna nadnica u rudniku Bakovići (1905-1916. god.):
(Tabela je sačinjena na bazi izvještaja o upravi Bosne i Hercegovine od 1906. do 1916. godine. Vidi: I. Hadžibegović, Postanak radničke klase, str. 184,232.)

GodinaBroj radnikaProsječna nadnica u krunama
1905.3421,86
1906.2001,77
1907.1641,88
1908.1812,27
1909.1141,96
1910.441,69
1912.1142,14
1913.1611,77
1914.812,46
1915.1612,45
1916.1293,15


Iz ovih podataka jasno se vidi da je broj radnika u rudniku zavisio od trenutne konjukture, a visina nadnica od ponude i potražnje radne snage. Radnu snagu u rudniku činili su, uglavnom, domaći ljudi, uz svega nekoliko stranaca. Osim radnika, bila su zaposlena još dva činovnika i 3-5 nadglednika stranog porijekla. Nadnice bakovićkih rudara bile su stalno ispod prosjeka nadnica u rudarstvu i metalurgiji u Bosni i Hercegovini. Za prosječnu nadnicu radnik u Bakovićima mogao je 1906. godine kupiti 8-9 kg kukuruznog brašna ili 15 do 18 kg krompira, a 1914. godine, 9-10 kg kukuruznog brašna, ili oko 15 kg krompira, ili 7-8 kg crnog hljeba. (Vidi opširnije: I. Hadžibegović, Postanak radničke klase, str. 205-290.)

Otvaranje rudnika piritne rude u Bakovićima bilo je vrlo značajno za više rudara iz Fojnice i okoline, jer je bar izvjesnom broju osiguravao radna mjesta i nastavljao tradiciju njihovog zanimanja. Međutim, to nije bio privredni poduhvat koji bi nadoknadio propadanje proizvođača željeza i privredno oživio cijeli kraj. Udaljenost od glavnih saobraćajnica uticala je na to da se strani privatni kapital nije zainteresirao za šumska bogatstva koja su prekrivala tri četvrtine fojničkog sreza. Drvna industrija privredno je oživjela mnoge naše krajeve za vrijeme austrougarske vladavine. Ona je izbila na prvo mjesto po broju zaposlenih izvan poljoprivrede. I pored bogatstva šumom, u fojničkom kraju nije nastalo nijedno moderno preduzeće za eksploataciju i preradu drveta. Ovdje se nastavljala tradicija malih pilana potočara lokalnog značaja.

Za vrijeme austrougarske vladavine, u sarajevskom okrugu nalazilo se oko 68 malih pilana na vodeni pogon. Godine 1910. fojnički srez imao je 10 takvih pilana na vodeni pogon, s 21 testerom i 6 okruglih testera. U sve ove pilane bilo je investirano oko 30.000 kruna ili prosječno po jednoj pilani oko 3.000 kruna. Polovina tih pilana bila je smještena u Fojnici i njenoj okolini. Njihovi vlasnici bili su: Tomo i Franjo Alaupović, Mordo Alkalaj, Abid i Fehim Čohadžić, Nezir i Edhem Salihagić i Franjevački samostan u Fojnici. (Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1911, str. 118-119.)

Po investiranom kapitalu i obimu proizvodnje, najznačajnija je bila pilana braće Alaupović podignuta na rijeci Fojnici. U početku je radila s jednim, a kasnije s dva gatera. Vlasnici pilane su 1894. godine zaključili ugovor o šestogodišnjoj eksploataciji (1895-1900) četinara u šumskom predjelu Požarnica u fojničkom srezu. Ugovorena je količina od 12.000 m3 četinarskog drveta, uz cijenu od 2,5 forinti (5 kruna) za korisno i 0,30 forinti za ogrevno drvo po 1 m3 u šumi na panju. Godišnji etat iznosio je 2.000 m3. Godine 1901. zaključenje novi trogodišnji ugovor (1901-1903) o eksploataciji šumskog područja Malinska i Požarnica. Ugovorena je ista količina četinarskog drveta, s povećanom godišnjom količinom od 4.000 m3. Isti ugovor obnovljen je i za naredni trogodišnji period (1904-1906). Na osnovu tih ugovora firma braće Alaupović realizirala je, na površini od 1.270 ha, ukupno 38.150 m3 četinarskog drveta. (B. Begović, Razvojni put šumske privrede, str. 83-84.) Kasnije su se Alaupovići snabdijevali drvetom na bazi oferata i kratkoročnih ugovora i godišnje proizvodili oko 2.000 m3 korisnog i ogrevnog drveta, a nekad i više. Ostale pilane proizvodile su znatno manje količine: Franjevački samostan u Fojnici 700-800 m3, Rezaković u Gvožđanima, odnosno zakupnik njegove pilane Alkalaj Mordo 800-1.000 m3, Edhem Salihagić u Ostružnici oko

300 m3, Nezir Salihagić u Šćitovu 375 m3. To znači da su sve navedene fojničke pilane proizvodile godišnje 4.000-15.000 m3 drveta. Gotovo čitava produkcija rezane građe plasirana je na tržištu u Hercegovini. Srazmjerno proizvodnji u pilanama zapošljavana je i radna snaga. Alaupovići su u toku sezone zapošljavali na sječi, transportu i preradi 40-50 radnika, a svi ostali pilanari još toliko.To znači daje drvna industrija u Fojnici i okolini mogla ponuditi oko 100 radnih mjesta.

S obzirom na veoma ograničene mogućnosti zarade u Fojnici i njenoj okolini, početkom XX stoljeća počelo se raditi na tome da se ženska omladina organizirano i uz državnu pomoć uključi u tekstilnu proizvodnju i poboljša materijalni položaj svojih porodica. Tkaonica ćilima u Sarajevu dodijelila je, 1905. godine, osam stipendija katoličkim djevojkama iz Fojnice koje su, u trajanju od tri do šest mjeseci, učile tkanje perzijskih i bosanskih ćilima. Djevojke su nakon obuke bile dužne da ostanu u Tkaonici 2-3 godine. S obzirom na to da je odvajanje djevojaka od kuće naišlo na otpore njihovih roditelja, u Fojnici je 1908. godine osnovana filijala sarajevske Tkaonice beza i vezionice, koja je radila sve do 1918. godine. Buduće radnice prethodno su pripremane na Tečaju za ručni rad, koji je 1906/07. godine pohađalo "20 katoličkih i 20 muslimanskih djevojaka", a naredne godine bilo ih je po 27. Muslimanske djevojke koje su pohađale tečaj, na vlastiti zahtjev, učile su čitanje, pisanje i računanje. U ovaj tečaj država je ulagala 2.000 - 3.000 kruna godišnje. Otvaranje filijale i tečaja za ručni rad imalo je dalekosežan društveni i kulturni značaj, jer se organizirano i na višem estetskom nivou njegovalo tkanje, pletenje, vezenje i slično i prenosilo na buduća pokoljenja. S obzirom na vjersku i društvenu tradiciju bilo je od posebnog značaja uključivanje muslimanskih djevojaka u ovaj rad.

Razvoj zanatstva u Fojnici za vrijeme austrougarske vladavine tekao je u sjenci prilagođavanja novim uslovima nakon propadanja starih majdandžija i kovača koji su davno u historiji stvorili tradiciju i mentalitet ovih zanimanja. Savremenici iz prvih godina austrougarske okupacije zapažali su da gotovo čitav narod ovoga kraja živi od proizvodnje i obrade željeza. Izgleda da su ovakva zapažanja više govorila o tradiciji nego o realnom životu. Na osnovu spiskova đaka u katoličkoj osnovnoj školi u Fojnici od 1879. do 1882. godine utvrdili smo zanimanje 97 njihovih roditelja. Najbrojniji su bili kovači 17, drvodjeljci 16 i nadničari 13, a zatim slijede trgovci 11, gostioničari 11, teraceri 8, krojači 4, pekari 3, težaci 6, šumari 2, zlatari 2, te po jedan zidar, čizmar i kalajdžija.18 Od 14 raznih zanimanja, kovači su bili relativno najbrojniji, ali su činili svega 17,52%. Iz navedenog pregleda se, također, vidi da se hrvatsko stanovništvo u Fojnici bavilo ograničenim brojem zanata. Iako ne raspolažemo s više konkretnih podataka, sigurno je da su u Fojnici bili zastupljeni razni zanati koji su bili neophodni za podmirivanje potreba varoškog i seoskog stanovništva: mesarski, berberski, opančarski, cipelarski, kolarski, aščijski, kafedžijski, terzijski, abadžijski, kočijaški itd. Zanatima u gradu su se bavili Hrvati i Bošnjaci i u tome su imali različitu tradiciju. Nekim zanatima su se bavili i jedni i drugi (kovački, pekarski, drvodjelski), dok su se nekim zanatima bavili isključivo Hrvati ili Bošnjaci. U navedenom pregledu među Hrvatima nema nijednog mesara, berbera, kahvedžije, aščije i sl., dok u ovo vrijeme među Bošnjacima nije bilo gostioničara. U Fojnici je, kao i u drugim sličnim varošima, došlo do propadanja nekih starih zanata i do pojave novih. Te promjene tekle su postepeno i u skladu s promjenama načina života i navika. Uz terzije i abadžije javljaju se krojači, uz opančare cipelari, uz dunđere moderni zidari i tesari itd.

O razvoju trgovine u Fojnici za vrijeme austrougarske vladavine ima više podataka i ona je, u odnosu na zanatstvo, bilježila znatniji napredak, mada su se i ovdje stari trgovci morali prilagođavati novim uslovima.

Prema Trgovačkom zakonu za Bosnu i Hercegovinu iz 1883. godine obavezu sudskog protokoliranja u Fojnici imala je svaka radnja koja je godišnje ostvarivala najmanje 400 kruna čistog prihoda.

(Arhiv Franjevačkog samostana u Fojnici. Ispitno izvjestje o napretku učenika I-IV razreda za školske godine od 1879-1882.)

Protokolirane trgovačke firme u Fojnici 1884-1918:
(Spisak trgovačkih firmi sačinjen je na osnovu Bosnischer Bote (Bosanskiglasnik) za godine 1898-1918.)

Naziv firmeVrsta trgovine
1.Ahmetović H. Abdulvehab (1900-1910)Trgovina mješovitom robom
2.Alaupović Tomo i Frano (1885-1912)Trgovina mješovitom robom, a od 1891. godine i drvetom
3.Alaupović Frano i sinovi — Frano, Ivo i Andrija (1912-1918)Trgovina mješovitom robom i drvetom
4.Alaupović T. Ivo i braća — Marko i Frano (1912-1918)Trgovina mješovitom robom i drvetom, a od 1917. godine braća Marko i Frano
5.Alkalaj Juda (1884-1912)Trgovina mješovitom robom
6.Alkalaj L. Isak (1915-1918)Trgovina mješovitom robom
7.Alkalaj Mordo i braća - Isak i Avram (1908-1918)Trgovina mješovitom robom i drvetom -
8.Dragičević Ivo (1885)Vlasnik pilane
9.Čohadžić Fehim (1893-1918)Trgovina drvetom
10.Čohadžić Abid (1901-1905)Trgovina mješovitom robom u Gvožđanima
11.Čunković Šefkija (1916-1918)Trgovina mješovitom robom
12.Goldberger Bernhard (1898-1909)Gostioničar (s 3 gostinske sobe)
13.Goldberger R. (1898)Protokolirana gostionica samo 1911. god.
14.Gajić Milan i Risto (1905-1909)Trgovina mješovitom robom
15.IličićMato (1890-1902)Trgovina mješovitom robom
16.IličićAnto (1900-1918)Trgovina mješovitom robom (od 1911. do 1914. nije protokolisana)
17.Iličić Niko (1911-1918)Trgovina mješovitom robom
18.Kalamut Ivo (1911-1918)Trgovina mješovitom robom
19.Karahmet Latif (1912-1918)Trgovina mješovitom robom
20.Konjicija Mehmed (1893-1913)Trgovina mješovitom robom
21.Kulijer Marko (1898-1918)Trgovina kolonijalnom robom, a od 1911. godine mješovitom robom
22.KulijerMato(1884)Trgovina mješovitom robom
23.Kulijer Ivo (1893-1918)Trgovina galanterijskom robom, a od 1905. godine mješovitom robom
24.Kulijer Zaharije (1916-1918)Trgovina mješovitom robom


Od 1884. do 1918. godine u Fojnici su bile sudski protokolirane ukupno 29 trgovačkih radnji i 3 gostionice. Od 1884. do 1900. godine protokolirano je 17 radnji, od 1901. do 1914. godine 11 i za vrijeme Prvog svjetskog rata 1914-1918. godine svega tri radnje. U godini 1884, kada je Zakon stupio na snagu, u Fojnici je protokolirano pet trgovačkih radnji, 1914. godine bilo ih je 16, a 1918. godine 19. Ovi podaci ukazuju daje fojnička trgovina u prvoj deceniji austrougarske vladavine znatno zaostajala iza sličnih mjesta u Bosni i Hercegovini i da se od 90-ih godina 19. stoljeća postepeno razvijala. Pred Prvi svjetski rat, u gradu se formirao tanak sloj trgovaca među kojima su se isticale spomenute firme Alaupovića, Salihagića, Kulijera i Alkalaja, koje su uz trgovine imali svoje pilane, zemlju i sl.

U Fojnici je bio znatno veći broj ljudi koji su se bavili sitnom trgovinom i nisu potpadali pod obavezu sudskog protokoliranja. Neke od protokoliranih firmi nisu uspjele da se duže održe, a neke su mijenjale nazive kada su ih preuzimali nasljednici. Iz popisa trgovačkih radnji vidi se da su fojničku trgovinu držali hrvatski i bošnjački trgovci (po 12 protokolisanih firmi) i da su se trgovinom bavile jevrejske porodice Alkalaj i Papo i jedna srpska porodica Gjajić (vjerovatno Đajić). Gotovo sve protokolirane radnje bavile su se trgovinom mješovitom robom, nekolicina se uz to bavila trgovinom drvetom, dok je samo 5 radnji bilo izvjesno vrijeme specijalizirano za kolonijalnu, galanterijsku, manufakturnu i drugu robu, pa onda prelazilo na mješovitu. To nije bila specifičnost samo Fojnice nego i svih manjih gradova u Bosni i Hercegovini, gdje je tržište bilo nerazvijeno. Za veće trgovačke poslove nedostajale su im komunikacije. Roba se kolima mogla prevoziti samo do Visokog, a odatle vozom na udaljenije tržište. U drugim pravcima roba je transportirana uglavnom tovarnim konjima i starim karavanskim putevima.

Razmjena dobara između sela i grada odvijala se na sedmični pijačni dan (srijeda) i na godišnjem vašaru koji se održavao na katoličke Duhove. U svim našim gradovima, pa i u Fojnici, godišnji vašar predstavljao je prvorazredan ekonomski i društveni događaj. Na vašare je donošena najrazličitija roba i dogonjeno mnogo stoke. Za vašar su se brižljivo pripremali svi društveni slojevi i čeljad svih uzrasta. Uz stvaranje poslovnih veza i razmjenu dobara, na vašaru su se učvršćivala stara i stvarala nova prijateljstva, te uživalo u vašarskim zabavama. Zbog toga je i vašar u Fojnici bio društveni događaj godine.

Politički život u Fojnici za vrijeme austrougarske vladavine, izuzimajući događaje za vrijeme pokreta otpora okupaciji, nije imao neke posebne i specifične odlike u odnosu na slična mjesta u Bosni i Hercegovini. Njeno stanovništvo živjelo je mirno, bez potresa i pustošenja koja su doživljavali krajevi zahvaćeni ustankom 1875-1878. godine i pokretom otpora austrougarskoj okupaciji, od kraja jula do sredine oktobra 1878. godine. Okupaciju i uspostavljanje austrougarske vlasti fojničko stanovništvo nije dočekalo mirno. Iako su franjevci savjetovali hrvatsko stanovništvo da ostane mirno i dočeka austrougarsku vojsku kao oslobodioca, ono se, zajedno s bošnjačkim stanovništvom, svrstalo u redove pokreta otpora okupaciji. Kada je okupacija okončana, Hrvati su je, predvođeni franjevačkim sveštenstvom, prihvatili s nadom da će Bosna i Hercegovina biti priključena Hrvatskoj i da će njihov položaj u okviru jedne katoličke države biti povoljniji nego ranije. Bošnjaci u Fojnici nisu mirno dočekali okupaciju, ali u samom gradu nije bilo oružanog otpora. Oni su bili uznemireni i nezadovoljni promjenom vlasti. Njihova vjerska, politička i kulturna tradicija bila je vezana za Tursku i teško su podnosili inkorporiranje u evropsku katoličku državu u kojoj će činiti manjinu s neizvjesnom budućnošću. Ali, bez obzira na početna raspoloženja i jedni i drugi morali su se prilagođavati novoj vlasti. Njihov politički život odvijao se u dva pravca: prvi je bio uključivanje domaćeg stanovništva u institucije nove vlasti, a drugi, razvijanje inicijativa u okvirima svojih vjerskih, nacionalnih i političkih pokreta. Prvi je išao od države, odozgo, a drugi inicijativom iz naroda.

Kao i u drugim gradovima i u Fojnici su austrougarske vlasti nastojale da u svoj upravni i politički sistem integriraju najuticajnije domaće ljude, pripadnike svih konfesija. U Fojnici se radilo o katolicima i muslimanima. Manji broj sposobnih i lojalnih ljudi namješten je na niža činovnička mjesta i oni su imali da smanje jaz između naroda i stranih činovnika koji su jedva poznavali jezik naroda kojim su upravljali. Posebnu funkciju u političkom životu zasnovanom na apsolutizmu imala su gradska vijeća u koja su birani predstavnici svih konfesija. U periodu od 1900. do 1918. godine, fojničko gradsko vijeće imalo je 7, a kasnije 9 članova. Mandat im je trajao tri godine i mogli su biti birani više puta. U toku 19 godina u gradsko vijeće Fojnice birano je ukupno 23 čovjeka, od kojih su 12 bili katolici (11 Hrvati, 1 stranac) i 11 muslimana. S obzirom na to da su Hrvati imali većinu u gradu, oni su stalno birali jednog predstavnika više (4 - 3 i 5 - 4), ali je predsjednik gradskog vijeća (gradonačelnik) sve do 1914. godine bio Bošnjak, a od 1914. do 1918. godine Hrvat.

U Gradsko vijeće Fojnice od 1900. do 1918. godine birani su:

Huzbašić Ibrahim-aga
Iličić Niko
Stojanović Mato
Ivica Kulijer
Kulijer Marko
Trogrančić Frano
Salihagić hadži Nezir
Berberović Muharem-aga
Kulijer Ivo
Polutan Mulaga
Čohadžić Fehim ef.
Huzbašić Mustafa ef.
Pajer Sivester
Sudžuka Mulaga
Salihagić Edhem-aga
Alaupović Frano
Iličić Anto
Kulijer Ivo Ivan
Dragičević Marija
Čohadžić Ruždija ef.
Konjicija Mušan
Rezaković Asim ef.
Jakšić Mato Santo

Spisak je sačinjen na osnovu Bosnischer Bote 1898-1918. godine.

Dužnosti predsjednika obavljali su: Ibrahim-aga Huzbašić, Fehim ef. Čohadžić i Niko Iličić, dok su potpredsjednici bili: Mato Stojanović, Marko Kulijer i Mustafa ef. Huzbašić (predsjednika i potpredsjednika i 1/3 članova imenovala je Zemaljska vlada, a 2/3 je birao narod). Većinu članova ovog vijeća činili su trgovci, zemljoposjednici, vlasnici pilana i drugi bogatiji i ugledniji ljudi. Prema načinu izbora i njihovim ograničenim kompetencijama vidi se da ova vijeća nisu bila demokratske institucije preko kojih bi narod uticao na upravu i ukupnu politiku, nego obrnuto od toga, ona su morala da djeluju u narodu na provođenju državne politike.

Nepostojanje demokratskih institucija i političkih sloboda uslovilo je specifičan razvoj političkog života u cijeloj zemlji, pa i u Fojnici. Politički život naroda počeo se razvijati u okviru različitih vjerskih i nacionalnih nepolitičkih udruženja, a kada se prešlo na političko organiziranje, fojnički Hrvati i Bošnjaci slijedili su matice svojih nacionalnih i političkih pokreta.

Početni oblici nacionalnog i političkog djelovanja hrvatskog stanovništva u Fojnici odvijali su se u okviru pjevačkog društva, čitaonice i podružnice "Napretka". Kada je 1907. godine osnovana podružnica Hrvatske narodne zajednice (dalje HNZ), ona je, u skladu s opštim političkim kretanjima kod bosanskohercegovačkih Hrvata, postala i u Fojnici glavni faktor nacionalno - političkog, kulturno - prosvjetnog, potpornog i ekonomskog organiziranja i djelovanja ovog dijela stanovništva. (Vidi o tome opširnije: Berislav Gavranović, Uspostava redovite katoličke hijerarhije u Bosni i Hercegovini 1881. Godine. Beograd, 1935; Mirjana Gross, Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1912. Historijski zbornik. God.XIX-XX, 1966-67. Zagreb, 1968; Luka Đaković, Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata. Zagreb, 1985.) Nosioci te aktivnosti bili su franjevci i tanak sloj trgovačkog i zanatlijskog građanstva koje se formira krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Mada je u pravilima HNZ stajalo da ona ima zadatak da ekonomski i prosvjetno podiže hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, ona se vrlo brzo razvila u vodeću političku stranku bosanskohercegovačkih Hrvata. U skladu s političkim programom ove stranke (Bosna i Hercegovina je hrvatska zemlja i treba je priključiti Hrvatskoj), fojnički Hrvati dočekali su Aneksiju 1908. godine s oduševljenjem, smatrajući je značajnim korakom u ostvarivanju svog političkog cilja. Aneksija je u Fojnici svečano proglašena 7. oktobra 1908. i tom prilikom održane su svečanosti u gradu i samostanu, a kada je, sredinom novembra, krenula u Beč katolička (hrvatska) deputacija iz Bosne i Heregovine da zahvali caru za izvršenu Aneksiju, među deputatima su se nalazili fra Domin Gojsilović, gvardijan franjevačkog samostana i fra Ivo Vujičić, župnik iz Fojnice. (Arhiv franjevačkog samostana u Fojnici. Chronologia domus od 1901-1928. Sabrao fra Mijo V. Batinić (u daljem tekstu Chronologia domus)

U vrijeme pripremanja ustavnog i saborskog perioda, poslije Aneksije, u Fojnici je razvijena politička aktivnost na jačanju uticaja HNZ i njenom suprostavljanju sve agresivnijem klerikalnom krugu oko nadbiskupa Štadlera, koji je u januaru 1910. godine osnovao zasebnu političku stranku - Hrvatsku katoličku udrugu (dalje HKU). (M. Gross, Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini; L. Đaković, Političke organizacije.) Time je definitivno bio podijeljen hrvatski nacionalno - politički pokret u Bosni i Hercegovini na liberalnograđansku i klerikalnu struju. Prvu su predvodili hrvatski intelektualci i tanak sloj građanstva potpomognut franjevcima, a drugu nadbiskup Štadler s jakim krugom svjetovnog klera i doseljenih intelektualaca. Borba između ove dvije političke stranke posebno se zaoštravala nakon donošenja Ustava i ulaska u predizbornu kampanju za izbor zastupnika u Bosanskohercegovački sabor.(M. Gross, Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini; L. Đaković, Političke organizacije.) Štadlerov politički program nije bio prihvatljiv za većinu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. To su ubjedljivo pokazali saborski izbori 1910. godine, na kojem je od 16 katoličkih mandata HNZ dobila 11, a HKU 5. Ubjedljiv politički neuspjeh HKU proizveo je oštar sukob između nadbiskupa Štadlera i franjevaca, koje je optužio kod pape. Zbog toga je, u januaru 1911. godine, u Bosnu stigao apostolski vizitator Bastien sa zadatkom da ispita sporove franjevaca i vrhbosanskog nadbiskupa Štadlera. On je posjetio Franjevački samostan u Fojnici i saslušao stavove sveštenika o crkvenim odnosima. Tom prilikom Bastienu je uručena "latinska spomenica, gdje su istaknuti ovdašnji nazori braće, da ih saopšti sv. stolici". (Chronologia domus, fra Mijo V. Batinić.) Nakon toga došlo je do izmirenja svjetovnog klera i franjevaca, a time su prestali i sukobi između HNZ i HNU. U junu 1912. godine raspuštena je HNU.

S obzirom na to da su izborni kotarevi bili mnogo širi od administrativnih, izbor saborskih poslanika nije morao zavisiti od glasova samo jednog sreza. Tako je bilo i s fojničkim srezom, jer je izborni okrug druge katoličke kurije obuhvatao sve gradove sarajevskog okruga. U drugoj katoličkoj kuriji izabran je Petar Mrljić s liste HKU, radnik iz Vareša i pripadnik tamošnje hrišćansko - socijalne orgnizacije, a u trećoj kuriji izabran je dr Nikola Mandić s liste HNZ, koji je bio izabran u još dva izborna okruga. Na naknadnim izborima, 3. septembra 1910. godine, umjesto njega izabran je Nikola Čurić, upravitelj škole, koji je dobio 2.140 glasova, a kandidat HKU, župnik Anto Alaupović 1.469 glasova. Na naknadnim izborima 1913. godine, umjesto Nikole Čurića izabran je Kalikst Tadin, urednik Hrvatskog dnevnika i istaknuti član Štadlerovog klerikalnog kruga.

Politički život Bošnjaka u Fojnici nije izlazio iz okvira globalne politike ovog dijela stanovništva Bosne i Hercegovine. I ovdje se izdvaja tanak sloj bošnjačkog građanstva koji sačinjavaju zemljoposjednici, trgovci i vjerski službenici (šerijatske sudije, muderisi i imami). Mada se u pokretu za vjersku i vakufsko - mearifsku autonomiju nije posebno isticao nijedan njihov predstavnik, Fojnica je imala dobro organizirano kotarsko vakufsko povjerenstvo, a kasnije kotarsko vakufsko - mearifsko povjerenstvo i stalno jednog predstavnika u Zemaljskom vakufsko-mearifskom saboru. (Vidi opširnije: N. Šehić, Autonomni pokret, str. 88.) Dok su u gradskom vijeću prednjačili predstavnici zemljoposjednika i trgovaca, u povjerenstvu su glavnu riječ imali vjerski službenici. Kotarsko vakufsko - mearifsko povjerenstvo u Fojnici imalo je 5, a pred Prvi svjetski rat birano je 6 članova i uvedena funkcija potpredsjednika. Dužnost predsjednika obavljali su: Ibrahim ef. Kundurović (1898-1902), Hifzi ef. Muftić (1903-1910), oba šerijatske sudije, a zatim Edhem-aga Salihagić (1910-1918), trgovac. U Zemaljski vakufsko-mearifski sabor birani su Edhem-aga Salihagić (1910-1913) i Asim ef. Rezaković (1914-1918). U Bosanskohercegovačkom saboru fojničke Bošnjake zastupali su predstavnici MNO (Muslimanske narodne organizacije): Mustajbeg Mutevelić, veleposjednik iz Sarajeva i Suljaga Vajzović, trgovac i poduzetnik iz Rogatice. (Za podatke zahvaljujem dr. Dževadu Juzbašiću. Vidi takođe: Bosnischer Bote.)

Politički odnosi u Fojnici, do Prvog svjetskog rata, razvijali su se na osnovama duge tradicije uvažavanja i uzajamnog poštovanja između hrvatskog i bošnjačkog stanovništva. Na tim osnovama oni su i za vrijeme austrougarske vladavine gradili međusobne odnose, iako su njihovi vjerski, nacionalni i politički interesi bili različiti i dolazili do izražaja u programima političkih stranaka koje su slijedili. I jedne i druge sputavao je apsolutizam, koji svugdje gdje vlada umrtvljuje politički život. To je bio slučaj i u Bosni i Hercegovini, gdje ni za vrijeme ustavnog i saborskog perioda (1910-1914) apsolutizam nije bio ograničen. Ustavom i pratećim zakonima garantirana građanska prava i političke slobode mogle su biti ukinute bez pitanja Sabora. Kao predstavničko tijelo, Sabor nije imao zakonodavnu vlast, niti je mogao uticati na upravne poslove. Na pripremi zakona Sabor je mogao samo surađivati. Prevaziđenim i zastarjelim izbornim sistemom Austro-Ugarska je učvrstila klasnu i vjersku podvojenost i na toj osnovi dalje izgrađivala svoju politiku u Bosni i Hercegovini.

Izbijanjem Prvog svjetskog rata Bosna i Hercegovina bila je neposredno ratno područje sve do jeseni 1915. godine. Iako se Fojnica nije nalazila na području neposrednih ratnih operacija, ona je preživljavala teška ratna stradanja koja su se iz godine u godinu povećavala.

Vijest o atentatu u Sarajevu stigla je u Fojnicu 28. juna kasno noću, a sutradan su se oglasila zvona i izvješene crne zastave. Svečane zadušnice održane su 30. juna, a posebno izaslanstvo izrazilo je saučešće kotarskom predstojniku. Nakon objave rata Srbiji 28. jula 1914, već početkom avgusta u Fojnici je otpočela mobilizacija i proglašen prijeki sud, a krajem avgusta popisani su prinosi živežnih namirnica i izvršene rekvizicije uz dosta nisku novčanu naknadu. Sakupljenim namirnicama prvo su podmirene potrebe državnih činovnika, a ostalo je, uz visoku cijenu, prodavano onima koji nisu sijali žito. Posao je obavljen tako temeljito da su te godine i katolički sveštenici i samostan ostali bez žitnih prinosa crkvi.28 Početkom 1915. godine nastala je velika skupoća brašna, odjeće i obuće. Čak su proljetni poljski blagoslovi bili preneseni u radne dane da se seljacima smanje troškovi za goste. U rat je stupila i Italija (22. juna 1915), pa je nastavljena mobilizacija novih godišta, a država je nastavljala sa zahtjevima za podmirenje ratnih potreba.

Nakon prve godine rata, u avgustu 1915. u fojničkom srezu bilo je 2.516 domaćih izbjeglica i to: 1.002 Bošnjaka, 843 Hrvata, 680 Jevreja. Vojnički evakuisanih bilo je ukupno 467 (115 Bošnjaka, 132 Hrvata, 56 Srba i 164 Jevreja). Ukupan broj izbjeglica i vojnički evakuiranih popeo se na 2.983 lica, 31. decembra 1915. godine u fojničkom srezu bilo je još uvijek 2.190 domaćih izbjeglica (2.178 Bošnjaka i 12 Srba). Osim toga, bilo je 18 Bošnjaka iz Sandžaka, tako daje ukupan broj izbjeglica iznosio 2.208 lica, dok vojnički evakuiranih više nije bilo, jer su u jesen te godine prestale ratne operacije na bosanskoj teritoriji. (Bericht über die Verwaltun von Bosnien und derHercegovinafür dieJahre 1914 bis 1916, s. 4,406.) Rat se nastavljao svom žestinom, proizvodnja ratnog materijala nije podmirivala potrebe, pa su vojne vlasti svim sredstvima nastojale da dođu do sirovina neophodnih za ratnu industriju. U Fojnici su 9. decembra 1915. godine vojne vlasti skinule najveće zvono s crkve sv. Frane i najmanje s crkve sv. Duha, plativši 4 k po kilogramu. U toku 1916. potraživanja od naroda su nastavljena, a naročito su bili na cijeni konji. (Chronologia domus. Fra Mijo V. Batinić navodi daje tada samostan utvrdio cijene namirnica: vino 1 kg=1 k, rakija 2 krune, pšenica 60-70 helera, kukuruz 52-56 h, heljda 60 h, raž 60 h, proha 30 h, grah 70 h, mast 6 k, ulje 6 k, sirće 1 k, pršute i pšenice 5 k, pastrma 3 k, pirinač 1,60 k, sir l k. Naglašava se da su ovo srednje cijene između ratnih i uobičajenih.) Stalne mobilizacije ljudi u rat ostavile su čitave krajeve bez radne snage, pa je i samostan u Fojnici zatražio zarobljenike za obavljanje određenih poslova. Ujesen 1916. stiglo je 10 ruskih Poljaka, koji su pribavljali drva i brinuli se oko konja i goveda. Samostan im je isplaćivao "zarobljeničku pristojbu".

Naredne, 1917. godine, cijene su i dalje rasle, ali je ljetina u fojničkom kraju imala dobar urod, posebno voće, jabuke i šljive.

Krajem januara 1918. godine stanovništvo fojničkog kraja radosno je primilo vijesti o mirovnim pregovorima s Rusijom u Brest-Litovsku, nadajući se da će iz njih proizaći opšti mir. U štampi su praćene sve bilješke o ovim pregovorima i izraženo nezadovoljstvo što u njima učestvuju, uz diplomate i generali. Dobar utisak izazvan mirovnim pregovorima pokvarila je naredba o rekviziciji sijena i slame na osnovu koje se zaključivalo da će rat još potrajati. Kotarski predstojnik tada je izvještavao Zemaljsku vladu: "Stanovništvo ovog siromašnog sreza nema stvarno ništa drugo nego nešto stoke od koje se mora izdržavati, jer vlastita ljetina žitarica ni u mirno doba ne pretekne iza Božića. Ovogodišnja ljetina sijena i slame, zbog velike suše, bila je oko dvije trećine slabija nego prošle godine. K tome, zima sa velikim snijegom došla je šest nedjelja ranije tako da ljudi upiru sve snage da njihova stoka prezimi". Zbog toga je naredba o rekviziciji slame i sijena izazvala veliko neraspoloženje među stanovništvom. Kotarski predstojnik nastavlja: "Prije nekoliko dana kod mene su došli svi najstariji ljudi iz mjesta i rekli da ne mogu dati sijeno i slamu jer će im inače sva stoka uginuti i da ovaj srez bez stoke ne može živjeti. Ako se želi uzeti sijeno, onda prije toga treba uzeti svu stoku pa tek onda sijeno i slamu, jer stanovništvo ne može to mirno gledati". (Kasim Isović, Odjeci i uticaji Oktobarske revolucije na prilike u radničkom pokretu Bosne i Hercegovine (1917.-1921.) - Građa. Glasnik arhivâ i Društva arhivskih radnika BiH, knj. VII1967. dok. 19. str. 325/6.)

Stanovništvo je okolo pričalo da vladajuće klase Nijemaca i Mađara hoće Slovene da dovedu na prosjački štap, pa ovdje uzimaju i ono posljednje što imamo. To je moguće jer je naš Sabor raspušten, a svi ljudi služe vojsci pa se nema ko za nas zauzeti. U međuvremenu u Fojnicu su stizale vijesti o radničkim štrajkovima u Monarhiji. To je još više uticalo na raspoloženje stanovništva protiv vlasti i rata. Tada su se čule izjave: "Tako se mora s vladom govoriti, a ne šutjeti." Opšte nezadovoljstvo stanovništva u fojničkom srezu nastavljalo se i u februaru 1918, jer su rekvizicije tegleće stoke za Sarajevo (50 mc nedeljno) obuhvatile upravo onu stoku koja je prispijevala za proljetnu sjetvu. Tada je kotarski predstojnik izvještavao vladu da će srez ostati bez tegleće stoke, što će dovesti u pitanje proljetne poljoprivredne radove. (K. Isović, Odjeci i uticaji Oktobarske revolucije, dok. 34. str. 348/9.)

U martu 1918. godine u fojničkom kraju pojavio se pjegavi tifus, koji su donijeli vojnici s frontova. Od ove zarazne bolesti umrlo je mnogo lica. Nakon dugotrajnih kiša, 24. juna 1918. godine obijelio je snijeg. Usljed mećave stoka je s planina bježala u ravnicu, od mraza su stradali usjevi i, osobito, voće. Kraj rata 1918. godine u Fojnici bio je obilježen povratkom vojnika s frontova. "I oni, koji se vratiše uz razne bolesti donesoše socijalističke i boljševičke nazore koji u prvi mah zabrinuše bolje katolike". (Chronologia domus)

Nakon vojnog sloma Austro-Ugarske (3. novembra 1918) i formiranja narodnih vijeća koja su preuzela vlast u novoj državi, u Fojnicu je 7. decembra 1918. godine stiglo 20 srpskih vojnika ijedan oficir koje je stanovništvo, na čelu sa gvardijanom, svečano dočekalo, a sutradan je održano sijelo u Hrvatskom domu u njihovu čast. Nakon toga, Fojnica i okolina ponovo su bile zahvaćene epidemijom zaraznih bolesti (španjolska influenca i pjegavi tifus) koja je uzela takve razmjere da su sveštenici teško stizali da sahrane umrle.

(Kasim Isović, Odjeci i uticaji Oktobarske revolucije na prilike u radničkom pokretu Bosne i Hercegovine (1917.-1921.) - Građa. Glasnik arhivâ i Društva arhivskih radnika BiH, knj. VII1967. dok. 19. str. 325/6.)...

(Nastavak teksta pročitajte ovdje)

Iljas Hadžibegović, 2004
Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća
(Preuzeto sa: www.iis.unsa.ba)

pretraga novosti :: arhiva novosti