Nova verzija sajta
Geografija Bosnae Prima (Putopis) - Fojnička rijeka
mir5ad - Subota, 29.03.2008, 22:48
Pročitano 635 puta
Klikni za više fotografijaRijeka Dragača
Priča o Fojničkoj rijeci počinje na Prokoškom jezeru. Iako to i nije baš tako, jer do prvih voda od kojih će kasnije nastati ova rijeka treba otići i još dalje i još više, što bi rekao pjesnik, Prokoško jezero je dobro za početak, jer slika Prokoškog jezera je paradigma Bosne: skromni ljetnji stanovi naspram luksuznih planinskih kuća. Eternit ploče naspram šimle. Gruba vještačka struktura naspram suptilnih prirodnih linija godova zrele homare. Haos naspram ritma. Šta se tu i kome pokazuje? Imbecilna impotencija i neukus prirođenoj i samozatajnoj gorštačkoj skromnosti. Zapriječiti slobodno kretanje oko jezera. Ući u jezero stubovima, zabiti balvan u gorsko oko. To je moć, to je sila. Nećeš valjda silu pokazati tako što ćeš očistiti deponiju smeća nadomak jezera. Jezero čija je mirna površina primala vode sa ostataka glečera čitavih zadnjih 10.000 godina baš u naše vrijeme mora dobiti prst u oko. Ili kamenu ogradu, ne drvenu. Kamena ograda jasno definira unutrašnjost od spoljašnjosti. Njom se jedino može pokazati drugost, civilizacijski otklon od lokalne tradicije. Još da je kako spriječiti da se miris balege i mokre ovčije vune ne miješa sa Šanelom 5 ili Poisonom. Na pitanje: koji je taj? – odgovor je najčešće: "doktur iz Sarajeva". Ko biva, inteligencija. Ta inteligencija je naša slika. To je taj naš nesretni usud. Ne postoji zemlja na dunjaluku, a ni Bosna koliko se zna njene historije, osim ovih zadnjih desetak godina, da je jedan narod, onaj obični, toliko nadrastao svoju inteligenciju u svakom pogledu, pogotovo moralnom. Savremeni bosanski intelektualac, razapet između znati i imati, odlučio se za ovo drugo. I to za mizernu paru. Vila među katunima na Prokoškom jezeru slika je jada današnjeg bosanskog čovjeka, ali još više jada i čemera njegove inteligencije.

Malo je danas prave stoke na Vranici. Ni sitnog ni krupnog zuba. One što ljetuju sa svojim blagom na planini može se izbrojati na prste. Uglavnom su to oni najstariji i najmlađi. Mnogo je više, čak i previše, ovih novih, što su zakasnili na Jadransko more, a Jablaničko jezero im je provincija. Oni su poklopili Prokoško jezero. Ovdje se inače zemlja ne može kupiti, ali se zato uz poznanstvo sa općinskim čelnicima može doći do lijepoga komada placa koji onda ogradiš i zaposjedneš. Em je tvoj, em je džaba. Već sada je tih novih mnogo više nego lokalnih stočara koji generacijama sa Prokosa, iz Turkovića, a nekada ranije i iz okolice Busovače, ljeti izgone stoku i ostaju do kasne jeseni. Počeli su i nesporazumi. Sreća pa još ima sabura, jer ovdje su argumenti za ubjeđivanje sjekire i parmaci. Mi postavljamo jedno sasvim obično pitanje: Ako je u gradu zabranjeno držati krave ili ovce ili podići katun u gradskom parku, zašto je onda dozvoljeno obrnuto - među ljetnje stanove na Prokoškom jezeru doći sa vilama od kamena i betona i luksuznim automobilima? Ako je strano ovo prvo, onda je i ovo drugo. Tu je suština tragedije Prokoškog jezera i ne samo njega – uvažavanje samo svojega, postavljanje vlastitog kao jedinog kriterija, a isključivanje i nepoštivanje tuđega i drugačijega.

Pored jezera su ostaci starog planinarskog doma. Napravljen je još davne ... godine kada su planinari bili uglavnom radnici lijeve političke orijentacije. Dom je izgorio prije dvadesetak godina, nakon što su neki novi planinari malo popili i mamurni otišli kući, a vatru u peći ostavili, onako, da se sama ugasi. Od tada stoje ti temelji i čekaju neku novu generaciju planinara da ga obnove tamo gdje je bio.

Mi idemo da vidimo gdje se skupljaju kapi prvih voda što će poteći i na kraju stvoriti Fojničku rijeku.

Za to se valja odavde još popeti, do Sarajevskih vrata. Iako se od jezera ovo čini daleko, stiže se za oko pola sata. Pa iako je to tako, ovdje se rijetko mogu susresti planinari, a o izletnicima da i ne govorimo. Oni se drže jezera. Ožderat se, a onda pokiseliti noge, pokiseliti pivu, ostaviti smeće kraj kakvog bora ili iza kamena.

Sarajevska vrata su razvođe, ali i raskrsnica puteva ne samo stočarskih već i onih davnih karavanskih. Na jednu stranu idu prema Gornjem Vakufu, u doline Mačkare i Suhodola, na Zlatno guvno i Crvene zemlje, mjesta koje već rimski pisac Plinije spominje kao najbogatije rudnike zlata u Rimskom carstvu. Drugim smo mi došli i on obara na jezero i dalje prema Fojnici ili dolini Lašve. Treći ide prema Fojnici, Dusini, Kreševu, srednjovjekovnim bosanskim rudarskim centrima gdje su već od vremena Kulina bana Dubrovčani imali svoje trgovačke kolonije. Mi ćemo načas krenuti njime da se popnemo do Stražice, vrha čija najviša tačka mjeri 1806 metara, a sa koje se pruža nezaboravan pogled na srednjobosanske planine.

Pogled je teško odvojiti od Tikve sa usnulim stanovima na Deralima i Debelom brdu ili od Ločike, Treskavice i Krstaca na čijim se padinama mogu naći endemske biljke vraničko zvonce ili alpski rododendron koji su proslavili ovu planinu u botaničkom svijetu. Malo dalje su nestvarno pitome kose Zec planine, Matorca, Vitreuše. Prema istoku je dolina rječice Bukovice, a prema sjeveru Jezernice.

Na samom vrhu, prijatan susret. Jedan od onih susreta koji ostaju u sjećanju. Nema tu ni filozofije, ni prenemaganja. Običan normalan život. Valja iskoristiti još nekoliko dana prije nego se siđe sa planine da se nabere malo borovnica, kako domaći svijet zove crvene sitne plodove među botaničarima poznate kao Arctostaphyllos uvae - ursi. Na našu primjedbu da je to uva ili medvjeđe grožđe, a da su borovnice tamnoplave i već poodavno prošle, veli da oni ovo zovu borovnice, a da su to drugo vresinje. I zaista, u krajevima oko Bugojna, G. Vakufa, Fojnice i Kreševa za borovnice se koristi riječ vresinja ili vrisinja. Koliko je ovakvih starih riječi koje zbog svog korijena odišu našom davnom prošlošću. Vres ili vris može se naći još kod balto-slavena, a onda i ostalih, nama bližih staroslavena. Dovoljno je reći da isti korijen imaju riječi vrijes – biljka koja je kod Kelta imala obredni značaj, vresan - u značenju vrijedan, vresen - ime za mjesec septembar ili rujan u nekim slavenskim jezicima, ili, na kraju, glagol vriskati, da se vidi višeslojnost i dubina značenja jedne naše obične riječi. Hoće li ova riječ ikad dočekati da se njome neko ozbiljno pozabavi.

Rastajemo se uz poziv da popodne svratimo na kahvu, a možemo se založiti i sirom. Biće i pite, ako volimo. Sve je u rečenicama ove žene bilo jednostavno, i razgovor, i poziv, i želje na rastanku. Čisto kao njena priroda ili priroda oko nje, svejedno.

Krećemo nazad. Koristimo priliku da pogledamo klesarski zahvat na stijeni kojim je omogućeno da put bude prohodan i za konje sa tovarom. Jasan dokaz da se radi o srednjovjekovnom karavanskom putu. Srebro, olovo pa i zlato iz dolina izvorišta Vrbasa i okolnih visova išlo je za Fojnicu i dalje za Dubrovnik, a odatle lijepo posuđe, luksuzne tkanine i namještaj za dvorove u Veseloj Straži, Susidu ili Biogradu. Ali ovaj put pokazuje još nešto, način i pristup izgradnji. Gotovo cijelom svojom dužinom put vodi južnim obroncima tako da je maksimalno osunčan i već u rano proljeće prohodan.

Vraćamo se na našu raskrsnicu puteva, a onda silazimo prema jezeru. Na ovoj visini, na oko 1700 metara, još uvijek je sve suho. Ali polahko, samo nekoliko desetaka metara niže, iz nekih samo zemlji znanih podzemnih žilica i pukotina počinju se pomaljati prve kapi vode. Doduše, ne vide se na površini, ali osjećamo ih po boji trave.

Gdje je ta famozna granica na nekoj strani brda gdje će se pojaviti prvi curci vode? Kao speleolog sam se često družio i istraživao zajedno sa prof. Izetom Avdagićem, čovjekom koji je o kretanju vode u kršu znao ponajviše. U kršu je to uvijek na kontaktu propusne (krečnjačke) i nepropusne sredine. Ali ovdje, u ovim homogenim sredinama gdje je, "narodnim" riječima rečeno, samo obična zemlja, koja je to tačka gdje će se voda pojaviti, gdje će biti dovoljno molekula H2O da stvore prve kapi koje će imati snagu i sreću da svoje blistavo lice pokažu zrakama sunca. Ali priroda i jeste tu da nam nudi znakove kao zagonetke i bezbroj pitanja na koja ćemo vječito tražiti odgovore.

Uskoro vodu osjećamo i pod nogama.

Nekoliko metara dalje već su to tanki curci koji se već nakon desetak metara ponovo gube. Neprestana igra zemlje i vode. Javljanje i nestajanje, izviranje i umiranje.

Raspored lokalnih struktura omogućava i stvaranje prvih vrela. Malih, ali stalnih. Za rijetke pastire prava blagodet. Ali i njihova voda se uskoro gubi. Krečnjačka podloga skrivena ispod trave progutat će je. Javit će se ponovo niže kad se krečnjaci sudare sa nekakvim crvenim glinama nastalim u ko zna kojoj geološkoj epohi ili sa neogenom, pojmom koji su geolozi uveli za slučajeve kad ne znaju šta je nešto. I tako naizmjenično, do vrela iznad samog jezera.

Prateći te nekad žive potočiće, a nekad usnula suha korita, silazimo polahko. Ovo su sigurno najljepši sjeverni pristranci iznad jezera. Pogled svako malo padne na jezero, a iznad njega na Smiljevačku kosu, dalje na Sebešićke šume i još dalje, na Vlašić. Nekad su se ovdje održavali narodni skupovi posvećeni štovanju planinskih vrhova, možda boga Vida ili Svevida. Danas od toga više nema ništa, čak ni sjećanja. Tek najobičniji dernek pored jezera pun lažnog sjaja, zadriglih vratova, obješenih trbušina i davno ocvalih gradskih djevojaka.

Ali iako je to stvarnost, Vranica ne da da se o tome dugo razmišlja. Čak i kad nema vode koja po svojoj prirodi u svakom dijelu svoga toka krajoliku daje drugačiji izgled, ima ova planina načina da skrene pažnju posjetiocu. Nekad je to komad željezne rude – hematita, bubrežastog oblika i glatkog metalnog sjaja - školski primjer, rekli bi geolozi – nekad pravi pravcati gorski kristal jasne prizmatične strukture. Ali kad ga čovjek i nađe, kome ga odnijeti kad se niko u ovoj veseloj zemlji punoj doktora ne bavi izučavanjem kristala. Nekad je to cvijet, ostatak kleke, zaostale borovnnice na već požutjelim stabalcima ili pokoja gljiva. Nekad je to jeka žubora potoka koji je još daleko i nama nevidljiv.

Pratimo vodu, nekad nad zemljom, nekad iznad zamišljenih podzemnih pravaca.

Jedan takav nas dovodi do srednjovjekovnih rudnika. U srcu planine. Niz rupa, poredanih očigledno po nekom sistemu, nešto malo gomila sa odbačenom jalovinom, tragovi nastambi. Tri zaravnjene okrugle površine, kao današnja seoska guvna za vršenje žita. Tu se nekad prebirala ruda i izdvajala jalovina.

Danas nam je teško i zamisliti kako se nekad rudarilo. Išlo se samo za rudnom žilom. Tek toliko da se možeš provući i kopati. Neke jame su toliko uske da se u njih jedva može uvući, ili barem jedva mogu ja. Mene to, moram priznati, svaki put iznova i iznova privlači. Jer, kako bar pokušati osjetiti to rudarenje, ako ne uđeš u taj prostor. Bar mogu osjetiti tu tjeskobu prostora.

Osjetiti prostor, a onda bar zamisliti tehnologiju. Mi ne znamo taj jezik, ili bolje reći taj odnos-jezik. Zato ne možemo razumjeti ne samo kako je taj rudar mogao kopati rudu, prerađivati je i živjeti od toga, a da ne govorimo o mnogo suptilnijim stvarima kao što je srednjovjekovna hereza, simbolika stećaka pa čak i vrlo jednostavna simbolika najstarijih nišana. A prošlo je otada tek 500 godina.

Školski primjer srednjovjekovnog rudnika, na samo 15 minuta od jezera. Malo je mjesta gdje se to ovako jasno i očigledno vidi. A koliko ljudi to zna!? Danas je to zaboravljena pustoš, koju čak i rijetke ovce izbjegavaju. Pa samo da ima ovo i ništa drugo, Vranicu bi trebalo proglasiti dobrom od nacionalnog interesa. Ali kakva smo zemlja, ne zna se šta je bolje, da se za nešto zna ili da se ne zna. I inače, u svakom pogledu, veliko je pitanje u današnjem vremenu da li je bolje znati ili ne znati.

Od rudnika silazimo suhim koritom. Sada je suho, ali u proljeće kad se otapaju snijegovi ovuda teku prave bujice. Dokaz za to je dubina korita. Njegova dubina je ustvari debljina nanosa što ga je nekada davno, u posljednjem ledenom dobu gurao pred sobom jedan od vraničkih glečera.

I u ovom naizgled pustom koritu Vranica krije iznenađenja. Nailazimo na lijepe komade mermeriziranog krečnjaka. Neki su bijeli, neki idu na crveno. Ovdje su samo mali komadi. Da li Vranica u svojim njedrima krije i znatnije, ekonomski isplative količine, teško je reći. Geolozi vele: "Vranica ima svega po malo".

Konačno nas dočekuju prava vranička vrela, jaka, puna čiste žive vode. Ali i njih su ljudi nagrdili. Zabetonirali su ih i položili cijevi do svojih vikendica, koje su udaljene preko 1 km. Ipak ima još uvijek dovoljno vode i za napit se. Do kada? – pitanje je jer svako malo osvane nova cijev. Mi koristimo svaku priliku da probamo vodu. Svako vrelo je drugačijeg okusa. Ili smo mi svaki put drugačiji. Ili, možda, drugačije žedni.

Na ovom dijelu je nebrojeno mnogo prelijepih detalja. Malih slapova, kaskada. Svemir od kapi. Samo kap ima mogućnost da sagleda cijeli vidljivi svijet sa kraja na kraj horizonta u jednom jedinom trenutku. To ni čovjek nije u stanju. Ne može to niko i ništa. Samo Bog i jedna obična mala kap vode. U tome i jest pravda. Jednostavno, odskoči na nekom kamenu od ostale vode, ogleda sve oko sebe i sve se ogleda u njoj, i ponovo zaroni u vodu. Na slijedećem slapu, ako joj se prohtije opet.

Ima li išta ljepše od sunca u kapi vode!? Sunce tu nije odraz, ono je sadržaj. Prizme, sočiva, ogledala mogu svjetlost savijati, prelamati, razlamati, odbijati, upijati, ali samo kap vode može obuhvatiti svjetlost. U tome je istina sićušne kapi vode.

Pratimo potok dalje. Sada je to već rječica. Materijal koji je glečer nekada gurao napravio je barijeru koja ovoj rječici brani ulazak u jezero. Zaobilazeći morenu ona će se sa potokom koji izlazi iz jezera spojiti nakon jedan kilometar svladavši pritom oko 300 metara visinske razlike.

Za to vrijeme mi ćemo još jednom proći kraj jezera. Danas ono prima sve moguće nečistoće koje ljudi i njihovi ljubimci ostavljaju u i oko jezera. Voda jezera je odavno izgubila bistrinu, a po gotovo cijeloj površini može se vidjeti vodeno bilje koje sprečava prodiranje svjetlosti u dublje slojeve. Tritoni koji su se još prije par godina mogli vidjeti u plićacima gdje ih proždrljive kalifornijske pastrmke nisu mogle dograbiti, sada se od algi, i ako ih uopće još ima, ne mogu vidjeti.

Na izlazu iz jezera vide se ostaci pokušaja nekih pametnjakovića koji su podizanjem nasipa htjeli da povećaju nivo jezera. I tako, umjesto da se voda u jezeru što brže mijenja, oni su od jezera počeli da prave baru. Kasnije, kad je nekome došlo sa dna leđa u glavu, porušio je branu i ponovo pustio da voda prirodno otiče. I ovaj primjer pokazuje da kod nas svako može raditi sa prirodom šta hoće, čak i sa jednim od rijetkih planinskih glečerskih jezera koje imamo u dijelu države koja se zove FBiH. Za općinare je važno da je trava ispod njihovih kancelarijskih prozora podšišana i da imaju ekološko društvo, onako, za ukras. A šta se dešava negdje u planini, koga briga! Nisu to problemi koji brinu izbornu bazu.

Ljepotu jezeru tek donekle vraćaju divlje patke koje su se nenadano naselile i u ove visoke predjele. Naravno, to ništa ne govori o čistoći jezera i okoline, već samo o neobičnom povećanju populacije divljih pataka u mnogim krajevima, čak i u gradovima.

Ali prije nego se spustimo Jezernicom prema Tovarištu i dalje prema Fojnici, treba otići do još jednog mjesta u neposrednoj blizini jezera.

To je zaravan na pola puta od jezera do Travničkih vrata. Tu smo za vrijeme jednog od naših čestih boravaka na Vranici otkrili dvije nasute gomile koje predstavljaju grobove. Ovakav način sahranjivanja poznat je u bronzanom i željeznom dobu, ali i u vrijeme seobe naroda. Ono što je neuobičajeno jeste kamenje postavljeno po određenom sistemu oko grobnice. Da li je ono bilo podloga za drvene stupone koji su nosili neki krovnu konstrukciju ili su služili kakvom obredu teško je reći. Tek, takvih grobova, poznatih kao "hunski grobovi", ima bezbroj od sjeverne Holandije pa daleko na istok. Bez obzira ko je sahranjen pod ova dva mala brežuljka od kamena i zemlje, pitanje koje se nameće jeste: šta su ti ljudi u to davno doba tražili na ovom mjestu? Stočarili sigurno nisu, a još manje će biti da su brali borovnice. Da li su ih privukla nalazišta bakra ili zlata, možemo samo nagađati. Arheološki leksikon BiH ove dvije rijetke grobnice, jednako kao i srednjovjekovne rudarske jame, niti ne registruje. Šta li nam još uvijek u svojim njedrima kriju bosanskohercegovačke planine!? Izležavajući se pored jezera i brinući se samo o tome da se pivo ne prehladi, ili da roštilj, ne daj Bože preplane, teško da će današnji bosanskohercegovački planinari u istraživanju planina dati neki svoj stvarni doprinos.

Prema jezeru se vraćamo niz suho korito. Potok koji je nekada tekao u jezero poodavno je našao neki drugi podzemni put, tako da izvire iz jedne male pećine. Ono što ostaje od njega obara se pored gomile plastičnih crijeva u suho jezero. Njegovi meandri su najljepši u kasno proljeće kad na njegovim obalama procvjetaju gusti bokori žutog jablana ili zlatne jabuke. Sve okolo je nekad također bilo jezero i od Prokoškog jezera dijeli ga samo jedna greda na kojoj su se načičkali katuni i vikendice. Nastalo je kad i Prokoško, ali je u ne tako davnoj geološkoj prošlosti nestalo pod naslagama osulinskog materijala sa Krstaca. Tek debele naslage treseta i barska trava potvrđuju da je i ovdje nekad bilo dosta vode, da je zatim sve postalo bara sa bogatim biljnim pokrivačem, da bi na kraju nastalo ono što se naziva Suho jezero, a zapravo igralište sa mehkom travom na radost rijetke djece koja tu borave tokom ljeta.

Magle su polahko počinjale da zaogrću planinu kad smo ponovo izašli na Vranicu. Sreli smo posljednja stada koja napuštaju stanove na Prokoškom jezeru.

Naš interes ovog vikenda je jedna pritoka Jezernice koja, zajedno sa crnim stijenama preko kojih se prelijeva, nudi obilje lijepih prizora za naše fotoaparate. Uživamo u tim detaljima. Oni se nude samo onima koji skrenu sa uobičajena puta. Vuku nas dalje, svaki novi prizor obećava neki budući. Ali, u našim planinama uživanje rijetko kad može dugo trajati. Prvo trag sofisticirane tehnologije naših šumarskih stručnjaka – eksploziv, a onda i tipična slika onoga što ostaje iza njih. Više je tu uništenog drveta ostavljenog da struhne i propadne negoli onog koje su oni odvezli za tzv. finalnu preradu (tj. najobičniju dasku – skoro pa jedini proizvod naše drvne industrije). I ovo oni zovu sanitarna sječa. Ovo je masakr šume. Da ovo drveće može pustiti glas, sigurno bi šuma odjekivala od vrisaka.

Do mjesta odakle smo krenuli, vraćamo se putem koji su ti stručnjaci napravili bagerima i eksplozivom. Već sad niz taj put je skrenut dio potoka koji će zemlju i mulj spirati i snositi dalje u dolinu. U početku se to ne primjeti, ali tokom vremena i malo većih kiša to postaju pravi potoci i vododerine koji odnose površnski sloj zemlje, najvažniji za biljni pokrivač i čuvanje vode. Rezultat se može vidjeti već istog dana na Tovarištu.

Jezernica je najljepša tamo gdje je najudaljenija ljudima. Tu ona nije planinska rijeka, tu je ona planinska pjesma. Toliko prizora koje valja upiti! Slapovi, kaskade, kamene forme, mehka mahovina, bezbroj kapi. Svaki novi korak je novi svijet za sebe.

Ali, da ne bi pomislili da je ovo dženetska bašča kojoj nema kraja, uskoro je tu put koji presjeca planinu. I surova realnost. Balvani. Dobar dio ovog drveta otići će za proizvodnju drvenog uglja – za roštilje ljubitelja prirode.

Niz Jezernicu se do Tovarišta može naći još prelijepih prizora jer je ona zašla u duboku sutjesku. Na ovom mjestu ona se sastaje sa Borovnicom, i odavde pa nadalje one će zajedno kroz ravnicu teći kao, nekad Željeznica, a sada, po novom, Fojnička rijeka. Odavde počinje umiranje rijeke, jer počinje i onaj česti, a potpuno neodređeni ekonomsko-geografski pojam "ni selo-ni grad". Naselje bez identiteta. Prateći cestu, manje ili više odmaknute od nje, nižu se stambene kuće, kokošinjci, staje, garaže, sušare, bez ikakvog vidljivog smisla. To su naselja bez centra, bez trga, bez osovine. Takvo naselje nema unutrašnje koherencije koja je neophodna svakoj strukturi, pa time nema ni budućnosti. Ne znam šta o tome misle geografi, urbanisti, ekonomisti, planeri i ini stručnjaci. I da li uopće misle i promišljaju. Po onome što se može sresti, to je van njihovog znanstvenog interesa.

Ali vratimo se rijeci. Ona je, već odavde, samo kanal sa manje ili više kanalizacije ili besplatni transporter brojnih manjih ili većih deponija otpada sa njenih obala.

Mi odlazimo uz još jednu njenu pritoku, Rastinčicu, koja se u svom gornjem toku, koji nas, uostalom, i zanima, naziva Borača. Privlači nas nekoliko prirodnih fenomena malo znatih ali znanih, da opet citiram pjesnika.

Jesenji pljusak reducira naše planove. Sreća pa smo stigli do pećine. Svaka pećina, pogotovo ako je dio životnih interesa, uvijek je zanimljiva, bila mala, bila velika. Ova, prostrana, sa odličnom ekspozicijom prema istoku, idealno je mjesto za boravak ljudi. Iako na površini nismo našli ulomaka keramike, možda i radi intenzivne ovovremene upotrebe za sklanjanje stoke, vjerujem da je bila naseljena još od najstarijih vremena. Arheolozi bi ovdje zasigurno imali pune reke posla. Uporna kiša nas tjera da naložimo i malo vatre, tek toliko da se ugriju ruke, a i za dušu je vatra mehlem. Znaju to dobro visokogorci. Hladnoća u ljude unosi strah, a vatra raspoloženje.

Kad smo već tu, valja napraviti skicu za naš speleološki katastar. Detaljan pregled otkriva da pećina ima vezu sa površinom kroz jedan uski kanal koji je zatrpan, ali onemogućuje zadržavanje dima. I na zidu otkrivamo malo udubljenje koje je služilo kao kandilj. Da li je to trag koji upućuje na još jedno staro zaboravljeno kultno mjesto? Kod jedne druge pećine i vrela, tamo gdje smo se i uputili, nekada je učena dova za kišu.

U pauzama, kad pljusak malo oslabi, istražujemo bližu okolicu. Mali slap i ostatak još jedne pećine u obliku prirodnog mosta su naša nagrada.

Sve do pred Fojnicu, ni rijeka ni obale ne nude ništa zanimljivoga. Ipak valja spomenuti rijetku vrstu domaće jabuke na čije smo stablo slučajno naišli. Ima oko Fojnice domaćih vrsta: petrovača, šarenika, cvjetača, senabija, đulabija, litrenjača, pa i ovih novih stranih sorti, jonatana i delišesa, ali je jabuka sumlija prava rijetkost. Tanke kore, sočna, a prijatna i okusa i mirisa. Kao i zemlja iz koje je izrasla.

Fojnica je prvi grad u slivu Fojničke rijeke. Svaka pijaca je duša grada, pa i ova u Fojnici. Ima se i šta pazariti. Ja, bogme, za sebe nađoh dimljena sira i domaćih krušaka. Između jeribasmi, sultanija, karamanki, takiša, kaluđerki, malatija, mišćija i medenica ja sam izabrao ove posljenje. I dvije mi se istopiše u ustima, a da ni do česme nisam došao.

Grad je nekad bio važno rudarsko i trgovačko središte. Danas tek samo uboga bosanska kasaba bez identiteta, kao uostalom i većina ostalih gradova u zemlji. O nekadašnjoj Fojnici ili Hvojnici govore brojni arheološki nalazi, a možda ponajviše nalaz novca grčko-ilirskih gradova Dirhachiuma i Apolonije u današnjoj Albaniji. Ko je kome dolazio – da li fojnički trgovci u grčke kolonije ili helenizirani ilirski trgovci u Fojnicu svejedno je – tek, u to doba, bilo je to kao danas preći frtalj svijeta. Nekad su ovdje bile kolonije dubrovačkih trgovaca – dolazilo se po srebro i olovo, a donosile robe iz dalmatinskih gradova i Levanta. I danas se doduše trguje, robe ima čak iz Kine, ali su trgovci iz kruga od 20-30 km. Kakav Dubrovnik, kakav Levant! Utjeha jedino može biti da ni Dubrovnik nije što je nekad bio.

Nekoliko starih kuća može pomoći da se osjeti Fojnica iz osmanskog perioda. Iza skoro porušenih avlijskih zidova viri danas tek pokoji patrljak loze ili zapuštena bolesna šljiva ranka ili bardaklija. A nekad je vazduh bio pun mirisa šimšira i kalopera, karanfila, šemboja, katmera i đurđina. U avlijama se mogao vidjeti i kasum-paša, amberbulj, zambak, zejni bostan, salvija i pejgamberčić. Danas tek pokoji hadžibeg ili kadifica, a u prozorima saksijica rute, menđe ili momka. Mogu da zamislim kakve su tu nekad bašče bile. A tek magaze sa sirupima, bestiljima i pekmezima, đulbišećerom i đulsijom, suhim šljivama, hošafom i turšijom.

Naslađivat se mirisima i okusima možeš do ujutro, ali stvarnost je nešto drugo. Stara musafirhana, a kasnije stambena kuća porodice Salihagić koja je bila pod zaštitom i prošle i sadašnje države, sve više govori o državi a sve manje o stambenoj arhitekturi. I da ne bi bilo dileme u kome će pravcu ići urbana kultura Fojnice, pokazuje sadašnji izgled nekada vrlo lijepog objekta poznatog kao 1001 noć. Da je bio samo saniran, onakav kakav je bio prije rata, sa drugim sadržajima (galerija, biblioteka, mala otvorena scena), uz restauriranu spomenutu Salihagića kuću u kojoj se mogla smjestiti zavičajna zbirka, bio bi to centar kulturnog života Fojnice. I to za primjer. Ovako, ako Bog da - bit će šta bude.

Najvredniji i najpoznatiji kulturno-historijski spomenik Fojnice danas je franjevački samostan. Podignut je početkom 16. stoljeća, a današnji izgled potiče iz 1866. godine. O samostanu se zna gotovo sve. Kod gostoljubivog gvardijana se raspitujemo o novoj zgradi u kojoj će biti smještene vrijedne arheološke i etnološke zbirke, te poznata biblioteka. Samostan posjeduje i jednu od najboljih numizmatičkih zbirki koju je sakupio fra Bono Perišić, a stručno obradio Karlo Pač. U ovom samostanu se čuva i glasovita Ahdnama – dokument koji je sultan Mehmed II Fatih dao najštovanijem franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću u polju Milodražu. Tim dokumentom sultan potvrđuje svim bosanskim franjevcima "da im niko, ni njima ni njihovim crkvama ne pravi nikakve smetnje, da im niko ne ugrožava živote i imetke i da im niko ne dosađuje, tako da u mojim zemljama mogu prebivati bez ikakva straha...". Na naše pitanje ko su najčešći posjetioci samostana, gvardijan veli: turski vojnici iz sastava SFOR-a. Svi dosadašnji zapovjednici turskog kontingenta, kao po pravilu, prvo dolaze vidjeti Ahdnamu. Gvardijan se ne sjeća da je i jedan domaći političar došao sa istom željom.

Našu pažnju privlači stari krst koji je gotovo neprimjetan ispred monumentalne građevine crkve i samostana. Nama on ipak govori najviše. Samo na prvi pogled to je običan stari krst. Na drugoj strani, onoj prema zidu crkve, iako istrošenoj vremenom, primjećuju se ukrasi jelena i drugih simbola karakterističnih za stećke, nadgrobne spomenike pripadnika srednjovjekovne heretičke Crkve bosanske. Svaka prava vjera mora biti heretična, ona mora sumnjati i propitivati sve ovozemaljsko, jer samo je Božija jednost neupitna. Zato ti ukrasi nisu smetali prvim franjevcima koji su ovdje došli. Jednako kao što ni mnogim Bošnjanima koji su prihvatili islam nisu smetali dijelovi stećaka ugrađeni u temelje svojih prvih džamija. Staviti simbol u temelj ili nosivi zid hrama – to je ogledanje suštine. Da li mi u temeljima naše sadašnje države imamo ugrađene simbole? Nažalost nemamo. Naši sadašnji grbovi su tek samo amblemi. Ali ko još pravi razliku između toga dvoga.

Iz Fojnice se spuštamo do Ostružnice. U Srednjem vijeku ovo selo je bilo jednako važno kao i Fojnica. Prvi put se spominje još 1312. godine kao Stresnica. I sa jedne i sa druge strane Fojničke rijeke vide se ostaci brojnih srednjovjekovnih rudokopa. Francuz Alber Bordo (Albert Bordeaux), koji je ovim krajem prošao krajem 19. stoljeća, samo u Ostruškoj Citonji izbrojao je preko stotinu starih rudarskih jama u kojima se vadilo olovo. Danas se one jedva raspoznaju. Na staro rudarenje upućuju tek tragovi starih ustava gdje se ruda prepirala ili veliki komadi kvarcnih žila koji su kao jalovina odbačeni a koji često znaju nositi zlato. Tradicija kojom bi se trebali ponositi ovdje je potpuno zaboravljena i prepuštena propadanju. Odavno ovuda niko nije ni prošao, a kamoli da je napravio neku dokumentaciju. To najmanje brine brojne daždevnjake koji upijaju energiju posljednjih toplih dana prije negoli se snjegovi sa Vranice spuste i na ove šume.

A Fojnička rijeka? Ona je pokupila još koju pritoku, ali i štošta drugo. Plastičnih flaša je najviše, ali ima tu i kabastijih stvari kao što je neka veš-mašina koja je na naše oči leđno proplivala.

Iz Ostružnice idemo na Oglavak. Tu je poznata tekija nakšibendijskog derviškog reda koju je, početkom XIX stoljeća, utemeljio znameniti šejh Abdurahman Sirija. U posljednjem ratu i zgrada tekije, i musafirhana, i turbe su jako stradalali, a ni obližnji harem nije bio pošteđen. Nasljednici i baštinici šejhova učenja obnovili su zgrade, oštećenja na nišanima mogu se zakrpiti, ali nema tu više ni učitelja ni učenika. Tek rijetki posjetioci kao što smo i mi, koji kod nekoliko domaćina u obližnjim kućama izazivaju više čuđenja negoli radosti susretanja. Ali, treba to i razumjeti, jer rane iz rata su još uvijek svježe, a koga ujede guja i guštera se boji.

Malo dalje, prema Gromiljaku nalazi se turbe šejha Huseina iz Horosana. Gaj starih hrastova i položaj pored starog rimskog, a kasnije i srednjovjekovnog puta koji je iz Šćitova vodio prema dolini Lašve, kao da upućuju na još stariju tradiciju svetog mjesta. I po spomenicima u greblju turbe je podignuto prije tekije na Oglavku. Hvale je vrijedno nastojanje da se okolina turbeta očisti od trnja i stari nišani izvuku iz zaborava.

U nastavku puta prema Gromiljaku vidimo rijetku slika na našim putovanjima. Ljudi vade poznati fojnički krompir i pri tome imaju zadovoljan izraz na licu. Očigledno ljudima je do posla, pa kratko razgovaramo. Vele: dobra zemlja, dobro sjeme, a dobri i ljudi. Ko hoće raditi, može i zaraditi. Sve što proizvede ovaj čovjek, to i proda. I ni na koga se ne žali. Samo radi ono što najbolje zna. Skoro kao da je sve dio neke reklame. A sve je najljepša stvarnost. Ne znam zašto, ali na rastanku sa ovim vrijednim ljudima osjetio sam neki ponos. Neobjašnjiv.

Na mjestu gdje se slijepo crijevo prema Fojnici spaja sa ostalim bosanskim crijevima je Gromiljak. Danas gotovo bezazleno naselje sa lijepim kućama i još ljepšim okućnicama, sa udolinama i humkama od kojih je većina skrivena jelama i johama. Kao da smo u Švedskoj, a ne u Bosni. Teško da se može zamisliti da je ovo mjesto, u rimsko doba, bilo jedan od najvećih rudnika srebra. Računa se da je odavde izvađeno oko ..... tona čistog srebra, a da je prekopano preko .... tona naplavljenog riječnog šljunka.

Sa Gradine u Podastinju najbolje se može vidjeti Kiseljak, slijedeći grad na obalama Fojničke rijeke. Plodna ravnica pružala je sve uvjete za naseljavanje još od ilirskih vremena. Brojni lokaliteti sa rimskim ostacima pokazuju da su i oni uživali blagodati ovog kraja, a znali su i za poznati kiseljak. Fojničku rijeku možemo pratiti prema vrbacima koji je prate sve do Podastinja. Podastinje nije samo dominantna kota, već i idealno mjesto za odbrambeni položaj o čemu svjedoče tragovi prethistorijske utvrde, ali i zidovi rimskog refugija. S druge strane, tragovi rimskog cipusa, ostaci kasnoantičke crkvice, nekropola stećaka, marijansko molitvište u polupećini, u podnožju stijene, govore o kontinuitetu ovog svetog prostora. Ali Podastinje nije samo lijep dokaz tog skoro pa dvomilenijumskog kontinuiteta, ono nam je podarilo i savremeni dokaz jednog starog, od novih religija potisnutog, pa i skoro zaboravljenog, obreda narodne religije - molitve na otvorenom, na srednjovjekovnim grobljima –mramorjima. Ostaci svijeće i tragovi čađi govore da se ne radi tek o ekscesnom slučaju već nedvosmisleno potvrđuju da je to tradicionalni obred. Ovdje žive katolici, ali molitve na nekropolama stećaka poznate su i kod bosanskih muslimana.

U Podastinju, Fojnička rijeka ulazi u sutjesku. Po njenim stranama ima starih nekropola stećaka, ali i nišana iz prvih stoljeća islama u ovim krajevima. Ali ono što će na putnika namjernika ostaviti najupečatljivije dojmove jesu strane pokrivene rujem. Samo ruj daje jeseni pravu boju. Otkako ga ne koriste u tradicionalnoj tehnologiji prerade kože, ima ga u izobilju, na radost očiju. Kad rijeka ponovo izađe u široku dolinu, dočekat će je tragovi zaboravljenog života, gradine, nekropole, nišani.

Bedem grad plijeni svojom moćnom kraškom gromadom, a kad se na njega popne, i površinom. Utvrđeni prostor ima dimenzije 30 x 100 metara i po površini je najveći grad te vrste u visočkom kraju. Iako se po toponimima na užem lokalitetu kao što su Grad, Kula, Bedem, ali i po sačuvanom zidu na južnoj kuli, grad može datirati u kasni srednji vijek, nema mu spomena u pisanim izvorima. Odgovori koje kriju njegove ruševine čekaju neke arheologe koji ne mrze svoj posao, koji su spremni sa malim sredstvima i sa organizovanim volonterima krenuti u avanturu otkrivanja. Za takve projekte bi se našla sredstva, čak i u nekim privrednim kolektivima kakav je npr. visočki VISPAK. Arheološka istraživanja se moraju postavljati na nove osnove. Nema više ni SIZ-ova, ni DC-ova.

Preko puta grada je nekropola stećaka, potpuno zarasla u trnje. Iako spomenici nemaju ukrasa, to je ipak naša reprezentativna umjetnost srednjeg vijeka, jedinstvena u Evropi. Već i samo zbog toga vrijedna je naše brige. Ne pojedinaca, već zajednice. Stećci su simbol u našem temelju. Svaki uništeni kameni spomenik je jedan kamen manje u temelju naše kuće koja se naziva Goduša, Visoko ili Bosna i Hercegovina. A šta se može uraditi za samo jedan jedini dan pokazala je mala grupa visočkih mladića (istine radi, bilo je i nešto Sarajlija), očistivši i uredivši nekropolu u Goranima. Naše srednjovjekovne nekropole i stara groblja moraju postati briga gradskih komunalnih službi. Jednako kako se brinu o gradskim parkovima, te službe se trebaju brinuti i o stećcima. Zapuštena i neuredna nekropola bosanskih mramorova je kao dronjava državna zastava.

Sa Bedem grada silazimo u Buke. Tu rijeka kao da osjeća svoj skori kraj pa još jednom pokazuje svu svoju raskoš i ljepotu. I koliko god su obale neuredne, toliko je sama rijeka lijepa, živa, moćna. Nekad je ovdje sve vrvjelo od života. Od stupa su ostali samo tragovi u stijenama, a neki mlinovi još uvijek stoje. Radi jedan jedini, ali za svaki slučaj tu je i automehaničarska radnja. Gdje ćeš curi reći da si mlinar. Serviser – to mnogo bolje zvuči.

Nakon Buka, Fojnička rijeka se definitivno smiruje. Treba se u miru pripremiti za gubljenje u većoj rijeci. Ona je sad već toliko prljava da u njoj ni uz najbolju volju ne možemo zamisliti biserne kapi iz vrela ponad Prokoškog jezera.

Pred samim gradom u nju će još iz prelijepog gradskog groblja, kroz neznane pore i kanale oteći i posljednji sokovi mrtvih Visočana, te tako preko Fojničke, i mnogih drugih rijeka, postati dio svjetskog okeana. Baš zbog toga, kad dođe vakat da mi kucne kudret sahat, volio bih da se to desi u Visokom. A ako se još može i birati, neka to bude u radnji mog dobrog ahbaba, starodobnog oca malodobnog djeteta, trgovca i karikaturiste Šakira Karamehića.

Jasminko Mulaomerović
(Preuzeto sa: www.bosnia-underground.com)

pretraga novosti :: arhiva novosti