Nova verzija sajta
Fojnica je moj dom - Priča o jednom povratku
mir5ad - Petak, 27.07.2007, 13:31
Pročitano 331 puta
Smilja BabićSmilja Babić
Iako Smilja Babić nije ni umjetnik, ni naučnik, ni sportista, ni političar, niti poznati ljekar, ipak je u posljednjih petnaestak godina jedna od najtraženih osoba u Stockholmu među našim svijetom u ovom gradu. Njeni mobil telefoni (ima ih nekoliko) neprestano zvone, a svi termini u kalendaru su ispunjeni i po nekoliko mjeseci unaprijed.

- Ja ne stignem ni da odgovorim na sve pozive, a kamo li da svima dam časove – smješka se Smilja.

Smilja Babić je, naime, instruktor vožnje. Bila je dugogodišnji vlasnik auto škole u Stockholmu, koja, nažalost, više ne postoji, ali i dalje postoji dobar glas o dobrom instruktoru, pa zato Smilja i dalje daje privatne časove u svom privatnom "volvou" sa duplim komandama.

- Naši ljudi se osjećaju sigurnije sa mnom, nego sa švedskim instruktorima, najviše zbog jezika i komunikacije. Inače, ja obučavam apsolutno na isti način kao što to rade instruktori u švedskim saobraćajnim školama, i veoma sam zahtjevna. Insistiram da moji učenici nauče i vladaju pravilima saobraćaja prije nego izađu na ispit. Mnogi su bili vozači i prije nego su došli u Švedsku, pa su mislili da će lako doći do švedske vozačke dozvole. Međutim, to je zamka. Puno lakše je onima koji uče vožnju ovdje od početka. Oni lakše nauče i akceptiraju sva pravila, stičući pravu vozačku kulturu. A upravo ta vozačka kultura ovdje u Švedskoj razlikuje se kao nebo i zemlja sa onom u Bosni i Hercegovini, kaže Smilja.

Kada je ona 1985. godine iz rodne Fojnice došla u Švedsku da pomogne sestri koja je upravo dobila dijete, ni slutila nije da će u ovoj zemlji ostati više od 20 godina. Tada je razmišljala drugačije, bila je mlada i željela je da zaradi nešto para, da uštedi, pa da se vrati kući i tamo pokrene neki privatni biznis. U ono vrijeme je u Švedskoj bilo puno više posla i mogućnosti za zaradom.

- U početku sam živjela u Uppsali i radila sam puno. Tada su to bili uglavnom poslovi čišćenja ili u nekom restoranu. Dugo sam čekala da dobijem boravišnu dozvolu. Čak sam bila dobila i izgon iz zemlje. Ali, nakon dvije godine sam se ponovo vratila. U Bosni je već počeo rat i moji snovi o pokretanju nekog privatnog posla morali su da čekaju bolje vrijeme.

A onda je Smilja 1993. godine doživjela saobraćajnu nesreću koja je uveliko promijenila njen život. S obzirom da zbog povreda nije više mogla da radi iste poslove kao ranije, Smilja je odlučila da prihvati ponudu za besplatno dvogodišnje obrazovanje za instruktora vožnje. Tada se istim poslom bavio i njen brat Rade, pa su ubrzo zajedničkim sredstvima otvorili i zajedničku auto školu.

- Naši učenici su uglavnom bili naši ljudi. I, iako su većina njih bili dobri vozači, ipak zbog tvrdoglavosti i samouvjerenosti mnogi su polagali vozački ispit i po pet-šest puta. Često su se i svađali sa komisijom, čak je bilo i tuča pred Vägverketom. U to vrijeme im se to nije baš uzimalo za zlo, jer se računalo na ratni sindrom i na "popuštene" nerve. Ja sam se trudila da im pomognem što sam bolje znala, bila sam im podrška i tumač, a i polagali su najčešće na mom autu. Danas je sve puno smirenije i drugačije.

Nakon nekoliko godina neprekidnog rada u auto školi, Smilja i Rade Babić su odlučili da promijene profesiju i da se okušaju u restoranskoj branši. Prodali su auto-školu i kupili restoran u Alviku. Posao je cvjetao, dobili su stalne mušterije. Smilja je držala kuhinju i sama pravila jelovnik. Njeni recepti su postali zaštitni znak restorana. Na jelovniku su bili bosanski domaći specijaliteti, roštilj, ali i pića. U restoranu su se priređivale i bajramske i božićne svečanosti.

A onda je došao trenutak za još jedan novi početak. Onaj o kojem je Smilja svih ovih godina sanjala: povratak kući.

- Kad sam došla u Švedsku bilo mi je 20 godina. Sad su mi 43. Sve su mi prošle u radu, u trci za zaradom, za dokazivanjem, za uspjehom. Bilo je svega, i uspona i padova. Ali, najmanje uživanja. U ovoj zemlji postoji samo rad i rad i opet rad. A ja želim nešto više od života. I to želim sad, dok sam još uvijek sposobna da u tome mogu da uživam. Zato smo ja i moj muž, a i moj brat, odlučili da se vratimo u Bosnu i Hercegovinu, u Fojnicu, i da tamo počnemo da živimo novi život.

Restoran u Alviku je ovih dana prodat. Koferi se polako pakuju, a kuća u Fojnici čeka spremna na svoje vlasnike.

- Bosna ide naprijed, svakim danom je sve bolje i bolje. Mi u Fojnici imamo svoje imanje, novo napravljene kuće, i imamo sve preduslove da startamo neki biznis dole. Već sada radi jedan kafić, a uskoro ćemo otvoriti i restoran. Ja planiram i da startam auto školu. Fojnica se gradi i razvija. Turizam je vrlo važna privredna grana. "Reumal" se širi, a izgrađeni su i ski-liftovi na obližnjem brdu. Dakle, postoje svi preduslovi za uspješan rad. A uz to, postoje i svi preduslovi za jedan lijep i miran život, koji čovjek može imati samo kod kuće, na svom ognjištu.

Mubera Dizdar, 22.06.2007
Bosanska pošta
pretraga novosti :: arhiva novosti