Nova verzija sajta
Snovi za tuđe živote, «BH Dani»
Mirsad Topalović - Srijeda, 20.04.2005, 14:43
Pročitano 285 puta
Štićenici ZavodaDirektoricu zovu majkom, cekajuci da ih se prave majke ili sestre jednog dana sjete i odvedu u dom. Pravi, ne onaj ciji zaposleni za platu od oko 300 maraka svu svoju energiju i emocije daju onima ciji zivot nikada nije bio, niti ce biti poput naseg. Fojnicki Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica nekada je bio drzavna, pa UNPROFOR-ova, da bi na kraju postao nicija briga. A tamo zivi 367 ljudi. I tamo umiru, ostajuci na svom, jednako zaboravljenom groblju.

Jovo Radulovic je iz sela Krajlovici, izmedju Trebinja i Dubrovnika. Kaze: "Recite mojoj sestri da dodje po mene, inace ce Jovo plakati”. Na pitanje koliko ima godina, odgovara: "Sedamnaest”. Rodjen je 1963. godine. Koliko je dugo u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica? Jovo opet odgovara: "Sedamanaest godina”. Krece se uz pomoc staka, ali sa vrata ne skida staru zensku tasnu. U njoj su Jovine pare: "Sto hiljada miliona maraka”. Trosit ce ih u svome Trebinju, ali nece nigdje ici bez svoje direktorice-majke.

Kadira Mehmedagic-Pasic je socijalni radnik i voljena direktorica koju na svoj nacin prepoznaje i pozdravlja svaki od 367 sticenika ovog Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica. Prije 31 godinu dosla je iz Sarajeva u Dusinu da ostane tri mjeseca i kako je posla bilo – tako je i danas tu. Trebalo je reorganizirati tadasnji dom, potom organizirati novi, u Bakovicima, u sklopu kojeg je sagradjen i ovaj u kojem je sada direktor - Drin. Ustvari, nekad je to sve bio jedan zavod – Fojnica: u Bakovicima su na 600 lezajeva bili smjesteni pacijenti iznad 25 godina, a Drin je raspolagao kapacitetima od 250 kreveta za djecu i omladinu. Ibrahim Katana, zamjenik, pomocnik i dugogodisnji saradnik direktorice Pasic, organizirao je u Bakovicima kompletnu ekonomiju Zavoda u sklopu koje je bila cak i mini-farma, koke-nosilje i pekara. Sve je to bilo nekad – kada je Zavod bio ustanova od posebnog interesa RBiH i kada se direktorica Pasic ljubazno ali odrjesito zahvaljivala na ponudama humanitarnih organizacija: "Hvala, dajte odjecu socijalnim slucajevima, o nasim sticenicima brigu vodi drzava”.

Ko je čija briga

Puno se toga u medjuvremenu promijenilo, pa cak i sam Zavod: danas Drin i Bakovici funkcioniraju odvojeno, prvi kao Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica, a drugi kao Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba. No, razlika ima jos: 115 nepokretnih pacijenata iz Bakovica premjesteno je u Drin jos krajem 1993. godine i danas su u Drinu iskoristeni i svi kvadratni milimetri prostora da se stave kreveti, a zahvaljujuci humanitarcima Equilibra mali pacijenti su dobili suvremeno opremljenu fizikalnu terapiju. Rat je Zavod u Drinu i prezivio zahvaljujuci pomoci UNPROFOR-a, UNHCR-a, Norveske narodne pomoci, Caritasa iz Gromiljaka... Za bajramske blagdane dobiju znacajnije kolicine kurbana koji omogucavaju sigurnu trpezu za nekoliko mjeseci, a ljeto docekuju sretni sto izostaju troskovi za grijanje.

Zavod se finansira na osnovu cijene od 16 maraka dnevno po pacijentu izracunate jos 1998. godine. No, za 68 sticenika sa prostora Republike Srpske jos nikada nije uplacena niti jedna marka, kao ni za dva sticenika iz Srbije i jednog iz Slovenije. Zagrebacki je Fond socijalne skrbi placao redovno za 15 sticenika iz Hrvatske sve do 1998. – a od tada ceka Sporazum o specijalnim odnosima sa BiH i pare ne daje. Sarajevski je kanton najredovitiji platisa, Zenicki kako-kad, Tuzlaci su poceli da placaju redovnije, Unsko-sanski, Gorazdanski i Srednjebosanski kanton za sticenike sa svojih prostora duguju najmanje dvomjesecno izdrzavanje, a Mostarci su ove godine zaboravili da imaju obaveza prema ovoj ustanovi. Pored Zavoda je i groblje, nastalo tokom rata, koje jos uvijek ceka da neko dodje, ekshumira ostatke, prenese ih i preuzme troskove. No, sto se Zavoda tice oni dugova nemaju: izmirili su cak i svoje ratne obaveze prema drzavi. Sa prosjecnim dohotkom od jedva 300 maraka, 118 zaposlenih svjesni su da su sticenici zapravo samo njihova briga i oko svakog od njih nesebicno se angaziraju.

Glavnoj sestri Snezani ne silazi osmjeh s lica dok nas upoznaje sa bakom i dedom male Azre koja je sa samo mjesec dana u decembru 1995. stigla u Zavod iz Tuzle. Psihomotorna terapija kod Azrice postize male ali vidljive rezultate i ona danas pruza rucice prema svojim posjetiteljima. Tomica, pak, nije takve srece: ima 18 godina, u kolicima je i za njega se sem osoblja Zavoda naprosto niko i ne interesira. Zbog bolesti ili nebrige porodice, tek Tomica izgleda kao najtuznija osoba na svijetu mada nedaleko od njega, u sobi u kojoj leze nepomicne zene Zlatica neumorno recitira posjetiteljima pracena osmjesima i mahanjima ostalih: "U selu je bila ljepotica, selo je se zvalo Rakovica...”

Prica o nesretnoj ljubavi izaziva reakcije u krevetima i direktorica nam predstavlja svoje sticenice. Marica je radila u fabrici cokolade, Neda je bila balerina, Mejra spisateljica... Fahrija Fazlic i Ismeta Jasarpasic imaju po 50 godina a leze u djecijim kreveticima i cekaju svoje igracke. Iz sobe u sobu ulazimo uvijek na identican nacin: pojava Kadire Pasic biva bucno pozdravljena, a sestre koje u tom trenutku brinu o sticenicima zakratko prave predah. Niti jedna nece priznati da radi tezak i odgovoran posao, svaka ce samo ponuditi zivotne storije i dijagnoze i podsjetiti na veliku radost kada se, kao proslog mjeseca, organizira izlet: "Bili smo na Pogorelici, djecu je vodio SFOR iz Rajlovca a nama je bilo zao da i stariji ostanu pa smo ih mi poveli”.

Kad bi imali trpezariju

Almir i njegove kolege ce kolektivno na sisanje: moraju se dotjerati jer oni u zavodu imaju i svoje simpatije. A Goran Babic je iz Zavoda stigao cak do Amerike: prosle je godine na prvenstvu zavoda osvojio drugo mjesto u trcanju na 200 metara i izabran je za svjetskog glasnogovornika. Za Dane kaze: "Amerika je super. I Holandija je super. Ali Bosna je stvarno super”.

Radna aktivnost pacijenata obavlja se u potkrovlju. U dvije prostorije nacas nastaje neobicno veselje: Vesna Ljuban uzima def, pocinje pjesmu i pracena sestrom koja prebire zice na gitari zacas povede uvjezbani hor. Izlazi nasred sobe i u skucenom prostoru pocinje da igra. Pridruzuje joj se Mersiha Agovic, a susjedna soba ne zeli ostati duzna. U njoj su manja djeca ali i oni recituju. Neki vec uce i da pjevaju. Samo se ne smiju prekidati. Starije pacijentice, takodjer radno angazirane, otpjevat ce pokoju sevdalinku. Da pokazu sta znaju. Muskarci gledaju film, ali su za goste vec napravili lijepe ukrase od platna.

Da ima vise prostora, da ima vise para, da ima vise brige drzave i drustva, sticenici ovoga Zavoda imali bi vece mogucnosti. No, oni toga, nazalost, nisu ni svjesni. Samo im se lica ozare srecom kada direktorica obeca porciju keksa. Okruzeni maksimalnim angazmanom i paznjom zaposlenih nemaju predstavu sa koliko odricanja ovaj kolektiv uspijeva da im organizira cist, ugodan i popunjen dan. Zadovoljni su. Direktorica i njene kolege, pak, priznaju da bi bili daleko zadovoljniji kada bi se barem nasao neko da zavrsi objekat koji je jos prije rata zapocet u sklopu Zavoda. Trebao bi biti trpezarija i radni prostor. Za pacijente. Za sebe ne traze nista: svoje su snove davno podredili sticenicima.


Vildana Selimbegović, 04.09.2000 (broj 166)
(Preuzeto sa: www.bhdani.com)

Linkovi:
Web stranica Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica Fojnica
Biten Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba Bakovići (2005.)
pretraga novosti :: arhiva novosti