Početna stranica
..:: Utorak, 25.07.2017 ::..
Odaberite kategoriju
NovostiPretraga novostiArhiva novostiUvodDemografski podaci City HistoryNatural ResourcesHow to come?Google Translate HistorijatKulturno-historijski spomeniciZnameniti Fojničani Susreti Zija DizdarevićFojničko ljetoMemorijal Kenan Memija Prirodni resursiLokalni ekološki akcioni plan TurizamKako doći u Fojnicu?Karta općineMapa grada Obrazovni sistemZdravstvoRRC ReumalInfrastrukturaPrivredaPoljoprivredaInvestirajte u FojnicuHotel "Nature"Aquapark FojnicaTRC "Kraljica Katarina"Žičara - Gondole Općina FojnicaBiro za zapošljavanje RedakcijaMapa sajtaServisne informacijeInternet pristup Foto galerijaFotografije na Google Earth (KML)Panoramio mapa (ukoliko nemate Google Earth)Video snimciKnjiga gostijuForumFojnica chatE-razgledniceAdresarDirektorij linkovaVremenska prognozaWebmailRSS
Pretraga

Fojnica.ba
Google
Pretraga novosti
Forum
(www.fojnica.ba/forum)

Fojnica chat
Zadnje objavljeno
Servisne informacije
Vremenska prognoza Stanje na putevima Auto karta Evrope
Vrijeme u Fojnici
 
Slovo o Ziji
mir5ad - Petak, 14.11.2003, 12:56
Pročitano 0 puta
Zija DizdarevićPrije više od 23 godine, u junu 1976., ovdje, u Fojnici, održan je simpozijum o književnom djelu Zije Dizdarevića. Brojni pisci i književni kritičari dali su tada veoma vrijedne priloge koji su zatim, uz još nekoliko drugih, objedinjeni u knjizi koja je s naslovom "Kritičari o Ziji Dizdareviću” objavljena u sarajevskoj "Svjetlosti” 1978. godine. Knjigu su uredili Minka Memija i Aleksandar Ljiljak, a u njihovom izboru su tekstovi Rize Ramića, Midhata Begića, Jove Vukovića, Asima Pece, Muhsina Rizvića, Riste Trifkovića, Staniše Tutnjevića, Fadi la Bukića, Uglješe Kisića, Džemaludina Alića, Branka Stojanovića, Lubomira Cvijetića, Branka Ćopića, Čede Kisića, Miodraga Bogičevića, Ivana Kordića, Vladimira Čerkeza, Aleksandra Ljiljka i Mehmeda Konjhodžića. Tako je, s tim simpozijem i s tom knjigom, uveliko osvijetljeno i ocijenjeno književno djelo mladog i izrazito talentiranog pisca – pjesnika čiji je život trajao od 1916. do 1942. godine, a tragično se završio u Jasenovcu pod udarcima zlikovačkog željeznog malja.

Istina je da je književno djelo Zije Dizdarevića neveliko po svom obimu: trideset kraćih pripovjetki i dvije objavljene recenzije. S tim su ispunjene dvije knjige – zbirka priča objavljena 1948. godine i zatim još jedna, dopunjena iz piščeve zaostavštine, pod naslovom "Prosanjane jeseni”, 1959. godine. To je nepune dvije decenije kasnije objedinjeno u knjigu "Sabrana djela”. Ali, istina je i to, da i tako omaleno književno djelo ima visoku vrijednost koja i danas traje, a trajaće i u budućnosti, dok traje Bosne i bosanske riječi. Ako i jeste neosporno da je Zija ispisujući svoje priče imao pred očima Fojnicu, tadašnju kasabu i njene ljude poput Adema Mujkića, Muje telala, Asima hadžije, Naze vezilje, Ibre Ćosana, Joze Čavara ili Muje Tice, takve iste kahvane, takav isti govor, takve iste likove možemo susretati u našim provincijskim mjestima i u današnje vrijeme, kao što nerijetko i naše majke ili nene liče na brižnu Zijinu majku. Protekle decenije su, doduše, učinile dosta u promjenama naših ponašanja, govora, znanja, želja, a i dalje je ostalo sasvim istovjetno kao i ranije ono što se naziva dobrota i zlo, i u njima sve ono čime se Zija bavio kao pisac i o čemu je pisao: jad i bijeda sitnih ljudi, siromaha i neukih, nemoć bolesnih i sakatih, glupost i bahatost samoživih, lijenost i gorčina nesnalažljivih i apatičnih; jednom riječju ostalo je sve ono što postoji od iskona i što se i danas susreće i viđa u svim čaršijama u svijetu, i malim i velikim. Zija Dizdarević je očigledno imao odličan i vid i sluh da od svog djetinjstva pamti ono što je viđao ili slušao da bi mogao ispisivati priče koje su slika Bosne njegovog vremena, snagom i vjerodostojnošću kakvu još susrećemo samo kod Hasana Kikića, koji je takođe iskreno i strasno doživljavao ono što je bilo pred njim i oko njega. Hasan Kikić i Zija Dizdarević su, neovisno jedan od drugog, književno islikali bosansku kasabu i njeno bitisanje.

Priče Zije Dizdarevića nose u sebi i njegovu osobenost, što je sasvim prirodno, ali zaslužuju da se to posebno naglasi. Naime, on je u svoju prozu unosio svojevrsnu poetiku, kojom je bogatio slike vremena, prostora, ljudskih sudbina i postojećih društvenih okolnosti, tako da je zapravo bio jedan od prvih bosanskih pisaca, ako ne doista i prvi, koji je pokazao tu odliku modernog kazivanja. Otud je, s tim poetskim osobinama, u njegovim pričama redovita duboka osjećajnost humanizma, a pripovijedanje toplo i sočno, čisto i jednostavno, koje čitatelja plijeni ljepotom bosanskog jezičkog blaga.

Zapravo, taj jezik kojim je Zija pisao jeste odista samosvojan, poetičan, upravo onakav kakvim obiluje Bosna, živ i pun životnih sokova. To je čarobni jezik u kojem je i sijaset mudrosti i iskustva, koji iskri poezijom, koji vrvi humorom, i blagim i oporim, koji može i jednom jedinom riječju ili samo jednim glasom iskazati bol ili radost, koji, ukratko rečeno, ima dušu.

Takav rječnik izatkan je u gotovo svim Zijim pričama, pa Branko Ćopić u poznatom pismu Ziji, u predgovoru zbirci priča "Bašta sljezove boje”, kaže da razmišlja o "zlatnoj paučini i srebrenoj magli” koje je vidio u Zijinim pričama.

S tim jezikom je i govorenje Bosne, ali ne samo onog vremena, već dobrim dijelom i današnje. Zijine priče ne mogu se smjestiti u neki drugi kraj mimo Bosne; one tamo ne bi mogle biti takve, jer u njima ne bi moglo biti atmosfere Bosne niti bosanskih likova ni bosanske strukture izraza koji je sam po sebi jedinstven, jer se u njemu umiješani i višestoljetni uticaji tuđeg porijekla s raznih strana, s obzirom da su ostavljali svoj trag na život Bosne u cjelini.

Vrijedno je pomenuti i jasno iskazanu socijalnu komponentu Zijine proze, tim prije, jer je sve to što je on pisao uveliko inspirisano njegovim odnosom prema životu i životnim mukama nevoljnika. I Zija je bio nevoljnik; bio je momak krhkog zdravlja, bolešljiv i vječito mršav, a pun samoodricanja. Izdržavao se na studijama podučavajući imućnije đake i svirajući u džezu na zabavama, često i do jutarnjih sati. Mnogo je čitao. Svoje priče pisao je noću, u zajedničkoj sobi, gdje su mu spavale kolege. Volio je društvo i bio je voljen, jer je bio iskren, vedrog duha, žive riječi, emotivan i pronicljiv. On je duboko i neskriveno suosjećao sa sudbinom nesrećnih ljudi koje je susretao u svom životu i koje je imao pred očima dok je ispisivao, jednu po jednu, svoje priče što čine mozaik fojničke kasabe tog vremena u duhovnom i društvenom smislu. To se još ponajbolje očituje u njegovim pričama koje nose naslove "Pitanja nad kasabom”, "Blago u duvaru”, "U bosanskoj kafani”, "Jedan dan u mojoj kasabi” i u priči "Zimska slika”. U nekoliko navrata u tim pričama Zija je napisao ""vrijeme stoji”. To ga je boljelo, s tim je patio. Bunila ga je i duhovna i društvena apatija koju je gledao, učmalost, beznađe i mrtvilo. Na žalost, piscu je dano da to može oslikati i opisivati, može ukazivati na tu boleštinu, može biti žestoko protiv toga, ali on ne može kao pisac ništa lično učiniti i preduzeti da bi to izmijenio. Protiv apatije i obeshrabrenosti može djelovati samo vrijeme koje će doći s novim odnosima i sa pruženim novim mogućnostima. Ako su, dakle, Zijine priče o kasabi, odnosno o ljudima i zbivanjima u tom i takvom okviru, po svom sadržaju često bolne i sumorne, tužne i pune revolta protiv takvog stanja, one se uveliko mogu shvatiti i kao piščev vapaj za tim vremenom koje treba da dođe i donese lijek za takvo stanje. A to je, dodajmo, i izraz piščevog ljudskog opredjeljenja koje on nije htio, a nije ni mogao kriti. Zija je u svojim bilješkama napisao: "Nas je rodilo jedno nesrećno doba …” Otuda je i sve ono što se može pročitati i između njegovih ispisanih redova, otuda je i njegova sraslost s njemu poznatim licima i Fojnicom kao zavičajem, gdje je odrastao kao dječak, iako je rođen u Vitini, u Hercegovini. Činjenica je da je i danas teško pronaći pisca takve vrste, toliko urođenog u traženje univerzalnog usred svog malenog zavičajnog mjesta.

Vrijeme koje protiče donijelo nam je i brojne nadarene pisce i ne malo značajnih književnih djela, ali je neizbježno ukazati i na činjenicu da to nije odnijelo u zaborav književno djelo Zije Dizdarevića, kao što se dogodilo popriličnom broju pisaca koji su nestali sa životne scene. Priče Zije Dizdarevića imaju i danas blistavu ljepotu poetskih kazivanja o jednoj sredini u kojoj još ima ljudi koji idu ‘nako, ‘nako. Nije riječ samo o Fojnici i licima iz te kasabe, jer spoznajemo da su svi oni, i kasaba i njeni ljudi, samo simbolika općeljudske istine i trajanja. Otuda je i nenarušena aktuelnost Zijinog književnog djela. Njegovim lijepim pričama je mjesto i u školskim čitankama i u đačkoj lektiri, ne samo zbog kazivanja o vremenu i mozaika svakojakih ljudskih sudbina, već posebno zbog izrazite jezičke snage u tim pričama u kojima prepoznajemo Bosnu.

To prepoznavanje Bosne, to življenje jednog književnog djela, to trajanje jedne stvaralačke ličnosti i njenih moralnih i estetskih kvaliteta prisutno je i danas. Ovdje i sutra.


Advan Hozić na akademiji XV "Susreta Zija Dizdarević”




Ukoliko želite da pokrenete diskusiju o nekoj temi molimo Vas da koristite Fojnica online forum (www.fojnica.ba/forum).

pretraga novosti :: arhiva novosti